hrvatski

Hrvatska drama druge polovice XX. st.: neki obrasci oblikovanja političke polemike

Druga polovica XX. st. u hrvatskoj dramskoj proizvodnji, poglavito u razdoblju od 1960-ih do početka 1990-ih godina, bogata je djelima koja su (po)služila kao intelektualni i kreativni poligon naspram represivnim okolnostima što su se ticale hrvatskoga političkog i umjetničkog prostora u tadanjoj SFRJ. Sredstva kojima se dramatičari/dramatičarke u motrenom periodu utječu zanimljiva su posebice s književnokomparatističkoga stajališta, s obzirom na to da se dotiču stranih književnosti i povijesti, ali i mita i religijskih sastavnica. Autorica stoga na temelju dramske građe (od i M. Matkovića, M. Krleže, A. Šoljana, I. Slamniga, V. Perkovića, Ivana Supeka, T. P. Marovića / pa i nešto ranijih: K. Mesarića i R. Ivšića / do I. Brešana, M. Gavrana, Lade Kaštelan, M. Brumeca i dr.) stvara tipologiju prevladavajućih obrazaca koji – u prostoru koji nije „zapadnoeuropski“ – začudno odjekuju postmoderničkim timbarom. Među tim obrascima prevladavaju: intertekstualnost (u užem smislu riječi), mitološko-religijsko-nadnaravni obrazac, obrazac citatnosti i aluzivnosti, te metonimijski ili povijesni obrazac. Mnogi su među motrenim tekstovima bili u vrijeme svoga nastanka zanemareni, a neki od njihovih autora marginalizirani sve do 1990-ih, tj. do uspostave nove hrvatske države. Stoga autorica naglašava potrebu za revizijom cjelokupnoga hrvatskog korpusa motrenoga razdoblja, a time i za mogućim redefiniranjem uloge/kvalitete nekih autora koji su ostali u sjeni uže ili šire književne i kazališne recepcije.

hrvatska drama, druga polovica XX. st., SFRJ („bivša Jugoslavija“), ideologija, politička represija i protest, revizija književnosti, intertekstualni obrasci, strana književnost i kultura

SUMMARY: The authoress discusses the Croatian playwriting of the second half of the 20th century (mostly from the period from the 1960s to the beginning of the 1990s). Playwrights such as M. Matković, M. Krleža, A. Šoljan, I. Slamnig, V. Perković, Ivan Supek, T. P. Marović (as well as some from the first half of the century: K. Mesarić, R. Ivšić), together with I. Brešan, M. Gavran, Lada Kaštelan, M. Brumec and others – have been in the centre of attention in the study of this abundant and varied dramatic corpus. Most of the observed dramatists articulated their intellectual and creative potential and demonstrated artistic protest towards various forms of (political) repression and ideological circumstances in the former state of Yugoslavia (SFRJ) through the usage of patterns frequently related to the foreign culture, literature, mythology and history. Peričić classified those patterns in 4 predominant types: the basic intertextual pattern, mythological-religious-supernatural pattern, the pattern of citation and allusion, and metonymical or historical pattern. The creative approach to writing articulated by the observ