hrvatski

Dani ponosa i slave, godine pune muka i skakavaca: Drugi svjetski rat kao mjesto/vrijeme sjećanja u kontekstu "dugog" 20. stoljeća kada su balkanski narodi "uzeli svoju sudbinu u svoje ruke"

„Dani ponosa i slave” za jedne uvijek su uvod u „godine pune muka” i „godine koje su pojeli skakavci” za neke druge. Postavljam pitanje kako se iskopati iz rovova trenutnih službenih politika povijesti, iz sadašnje pat pozicije u politikama sjećanja, popularno svedenih na odnos „ustaša i partizana”. Za historiografiju potencijalni odgovor bio bi u napuštanju okoštalih narativa žrtve i narativa pobjednika te, nasuprot tome, u nereduciranom uzimanju „našeg” 20. stoljeća u cjelokupnosti njegova iskustva, kao stoljeća kada smo naprosto bili bitni ; i kao žrtve, i kao zločinci, i kao pobjednici. U promjeni fokusa politika povijesti moguća formula bila bi: skretanje pozornosti s 20. stoljeća kao gotovo jedine referentne točke koja nas definira i s kojom se identificiramo te eventualno prebacivanje na mjesta i datume sjećanja u daljoj prošlosti. Time bi se (u optimističnoj projekciji) skinuo dio tereta (krivnje i odgovornosti) s pleća historiografije 20. stoljeća i oslobodila njena autonomna znanstvenost. No, upravo takav zaokret predstavljao bi složen zahvat kada je to stoljeće ujedno vrijeme vašeg svojevrsnog pozitivnog i negativnog povijesnog vrhunca. No povjesničari bi, u pokušaju vraćanja poljuljanog kredibiliteta svoje profesije, danas morali biti prvi koji će se hrabro otisnuti na nove pučine vlastite slobodne nesigurnosti i nesigurne slobode, zagaziti u najdublje i najmutnije vode bez izvanstručnih obzira. No je li takva možebitno larpurlartističko-historiografska pozicija (danas) uopće moguća?

Povijesno sjećanja ; zaborav ; povijesno iskustvo ; 20. stoljeće

nije evidentirano