hrvatski

Struka Pomoćne povijesne znanosti u hrvatskoj enciklopedici (okviri i perspektive)

Od samih početaka historiografije skupina znanosti i(li) disciplina koje se zajednički definiraju kao pomoćne povijesne znanosti (naziv u hrvatskom dolazi od izravnog prijevoda s njemačkog Historische Hilfswissenschaften, a identičan je termin u francuskom sciences auxiliaires de l’histoire te i u nekim drugim historiografijama) imaju svoje mjesto i važno ulogu te dugu i bogatu tradiciju. Kako u historiografiji tako i u visokoškolskoj nastavi pomoćne povijesne znanosti čine nezaobilazni korpus znanja i vještina neophodnih svakome istraživaču minulih vremena napose starog, srednjeg i ranog novog vijeka. Ponajprije to su paleografija i epigrafija te diplomatika (s kronologijom i egdotikom). Potom su tu: sfragistika ili sigilografija (pečatoslovlje), heraldika (grboslovlje), veksilologija (zastavoslovlje), genealogija (rodoslovlje), numizmatika, faleristika, papirologija, kodikologija, filigranologija, povijesna metrologija (mjeroslovlje), povijesna demografija, povijesna geografija s kartografijom, onomastika i dr. Navedene pomoćne povijesne znanosti znaju se nazivati i „temeljnim“ znanostima (Historische Grundwissenschaften) za povijesnu struku nasuprot tzv. granskim (Zweig der Wissenschaften). Takvo povećanje broja i raznorednost pomoćnih povijesnih znanosti ponajviše je bilo uvjetovano razvojem i koncepcijama tzv. nove historije (nouvelle histoire). Treba napomenuti da se donedavno i arhivistika ubrajala među pomoćne povijesne znanosti. U ovom izlaganju posebno će se ukazati na struku Pomoćne povijesne znanosti i njezin status u hrvatskoj enciklopedici. Analizirat će se kvantitativno i kvalitativno prinosi iz pomoćnih povijesnih znanosti u nekoliko hrvatskih enciklopedija. Krenut će se s prvom Hrvatskom enciklopedijom (I-II/1887–1890) Ivana Branislava Zocha i Josipa Mencina, potom s kapitalnom Hrvatskom enciklopedijom – Encyclopaedia Croatica pod uredništvom Mate Ujevića (I-V/1941–1945, nedovršena) te nastaviti s djelatnošću Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Od njegovih brojnih i kapitalnih izdanja prikazat će se Pomoćne povijesne znanosti u Enciklopediji Jugoslavije (1. izdanje, sv. 1- 8/1955–1971 ; II. izdanje nedovršeno, 1-6/1980– 1990) i dakako u novoj Hrvatskoj enciklopediji u 11 svezaka (1999–2009). Posebno će se istaknuti činjenica da enciklopedika – osim što potvrđuje važnost, izvornost i znanstvenu fundiranost pomoćnih povijenih znanosti – ujedno joj nudi nove okvire, ali i perspektive u njezinu razvoju i izazovima koji joj predstoje.

pomoćne povijesne znanosti, hrvatska enciklopedika, okviri, perspektive

From the very beginnings of historiography, the field and/or branch of sciences or disciplines commonly defined as “auxiliary sciences of history” (the Croatian term Pomoćne povijesne znanosti) is a translation of the German Historische Hilfswissenschaften which has an identical term in French (sciences auxiliaires de l’histoire) as well as in some other historiographies) has played an important role, having a long and rich tradition. Both in historiography and in higher education (faculty, university), auxiliary sciences of history are an indispensable body of knowledge and skills necessary for every researcher of the past (historians, art historians, archaeologists, philologists etc.), especially for the history of the Ancient world, the Middle Ages and the Early Modern Period. They primarily consist of paleography, epigraphy and diplomatics or diplomatic (in British English) with chronology and egdotics (principles, rules, and guidelines for publishing historical sources). Then there are: sphragistics or sigillography (study of seals), heraldry, vexillology, genealogy, numismatics, phaleristics, papyrology, codicology, f

engleski

Auxiliary Sciences of History in Croatian Encyclopedias (Frameworks and Perspectives)

Od samih početaka historiografije skupina znanosti i(li) disciplina koje se zajednički definiraju kao pomoćne povijesne znanosti (naziv u hrvatskom dolazi od izravnog prijevoda s njemačkog Historische Hilfswissenschaften, a identičan je termin u francuskom sciences auxiliaires de l’histoire te i u nekim drugim historiografijama) imaju svoje mjesto i važno ulogu te dugu i bogatu tradiciju. Kako u historiografiji tako i u visokoškolskoj nastavi pomoćne povijesne znanosti čine nezaobilazni korpus znanja i vještina neophodnih svakome istraživaču minulih vremena napose starog, srednjeg i ranog novog vijeka. Ponajprije to su paleografija i epigrafija te diplomatika (s kronologijom i egdotikom). Potom su tu: sfragistika ili sigilografija (pečatoslovlje), heraldika (grboslovlje), veksilologija (zastavoslovlje), genealogija (rodoslovlje), numizmatika, faleristika, papirologija, kodikologija, filigranologija, povijesna metrologija (mjeroslovlje), povijesna demografija, povijesna geografija s kartografijom, onomastika i dr. Navedene pomoćne povijesne znanosti znaju se nazivati i „temeljnim“ znanostima (Historische Grundwissenschaften) za povijesnu struku nasuprot tzv. granskim (Zweig der Wissenschaften). Takvo povećanje broja i raznorednost pomoćnih povijesnih znanosti ponajviše je bilo uvjetovano razvojem i koncepcijama tzv. nove historije (nouvelle histoire). Treba napomenuti da se donedavno i arhivistika ubrajala među pomoćne povijesne znanosti. U ovom izlaganju posebno će se ukazati na struku Pomoćne povijesne znanosti i njezin status u hrvatskoj enciklopedici. Analizirat će se kvantitativno i kvalitativno prinosi iz pomoćnih povijesnih znanosti u nekoliko hrvatskih enciklopedija. Krenut će se s prvom Hrvatskom enciklopedijom (I-II/1887–1890) Ivana Branislava Zocha i Josipa Mencina, potom s kapitalnom Hrvatskom enciklopedijom – Encyclopaedia Croatica pod uredništvom Mate Ujevića (I-V/1941–1945, nedovršena) te nastaviti s djelatnošću Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Od njegovih brojnih i kapitalnih izdanja prikazat će se Pomoćne povijesne znanosti u Enciklopediji Jugoslavije (1. izdanje, sv. 1- 8/1955–1971 ; II. izdanje nedovršeno, 1-6/1980– 1990) i dakako u novoj Hrvatskoj enciklopediji u 11 svezaka (1999–2009). Posebno će se istaknuti činjenica da enciklopedika – osim što potvrđuje važnost, izvornost i znanstvenu fundiranost pomoćnih povijenih znanosti – ujedno joj nudi nove okvire, ali i perspektive u njezinu razvoju i izazovima koji joj predstoje.

auxiliary sciences of history, Croatian encyclopedias, frameworks, perspectives

From the very beginnings of historiography, the field and/or branch of sciences or disciplines commonly defined as “auxiliary sciences of history” (the Croatian term Pomoćne povijesne znanosti) is a translation of the German Historische Hilfswissenschaften which has an identical term in French (sciences auxiliaires de l’histoire) as well as in some other historiographies) has played an important role, having a long and rich tradition. Both in historiography and in higher education (faculty, university), auxiliary sciences of history are an indispensable body of knowledge and skills necessary for every researcher of the past (historians, art historians, archaeologists, philologists etc.), especially for the history of the Ancient world, the Middle Ages and the Early Modern Period. They primarily consist of paleography, epigraphy and diplomatics or diplomatic (in British English) with chronology and egdotics (principles, rules, and guidelines for publishing historical sources). Then there are: sphragistics or sigillography (study of seals), heraldry, vexillology, genealogy, numismatics, phaleristics, papyrology, codicology, f