hrvatski

Romansa u pismima: pripovjedni ton u "Stankovačkoj učiteljici" Ivana Perkovca i "Branki" Augusta Šenoe

U tekstu se analizira funkcija pisama u pripovijetki "Stankovačka učiteljica" Ivana Perkovca i romanu "Branka" Augusta Šenoe. Uzimaju se u obzir tradicionalniji književnoteorijski i naratološki argumenti o epistolarnoj formi kao načinu uvođenja realističke motivacije u pripovjedni tekst te ranom postupku za prikaz svijesti lika bez intervencije pripovjedača, ali i teze feminističke naratologije koja Genetteovoj analizi "glasa" dodaje kategoriju pripovjednog tona (Susan Lanser). Pripovjedni ton podrazumijeva razlikovanje između privatne i javne naracije, pri čemu pisma upućena adresatu unutar tekstualnog svijeta – poput Brankinih i Martinih – pripadaju privatnoj naraciji. Slijedeći Lanserin argument o privatnoj naraciji kao "ženskoj", pokušava se pokazati kako je Šenoin pripovjedač Branku dodatno vezao uz privatnu sferu, ne samo kroz pisanje pisama već i kroz njezinu konačnu ulogu supruge i majke.

epistolarni roman, pripovjedni glas, romansa

nije evidentirano