hrvatski

Pripovijedani monolog i problem navodnika u "Povratku Filipa Latinovicza"

Ideja za ovaj rad motivirana je raspravom Deana Dude i Velimira Viskovića objavljenom u "Zarezu" u lipnju i srpnju 2000. Duda je, između ostalog, kritizirao urednike novog izdanja djela Miroslava Krleže (Ljevak, Matica hrvatska, HAZU, Zagreb, 2000.) zbog njihova neprimjerenog tretmana pripovijedanog monologa ili slobodnog neupravnog govora u romanu "Povratak Filipa Latinovicza". Pripovijedani monolog neprimjereno je označen navodnicima u svakom izdanju romana nakon izdanja objavljenog 1947. u Nakladnom zavodu Hrvatske. Stoga se u radu navode specifična svojstva pripovijedanog monologa kao narativne tehnike predstavljanja svijesti u fikciji, koja vješto balansira između monologa u prvom licu (to bi moglo biti obrazloženje potrebe autora / urednika da ga naglasi navodnicima) i pripovijedanja u 3. licu (zbog čega su navodnici nepotrebni i neprimjereni). Primarni fokus ovog eseja stoga nije tekstološki u smislu usporedbe tretmana pripovijedanog monologa u raznim izdanjima romana "Povratak Filipa Latinovicza" već naratološki u smislu analize načina na koji ova narativna tehnika funkcionira u romanu. Također pokušavam protumačiti presudnu ulogu pripovjedačevih komentara u romanu, posebno njegov ironičan stav prema središnjoj svijesti teksta, samom Filipu. Isto tako, Filip nije jedini lik koji ima pristup pripovijedanom monologu, već su uključeni i pripovijedani monolozi drugih likova: Baločanskog, Kyrialesa, Bobočke, Filipove majke, pa čak i Jože Podravca. U tom smislu komentiram ambivalentnost romana koji s jedne strane funkcionira kao pripovijedanje kroz lik, dok s druge strane ipak postavlja autoritativnog pripovjedača.

pripovijedani monolog, pripovijedanje kroz lik, Povratak Filipa Latinovicza

nije evidentirano