hrvatski

"Šaptačka škrinja": izvedba fantastičnog u romanima Marije Jurić Zagorke

Marija Jurić Zagorka u svom književnom, novinarskom i političkom radu vješto balansira između povijesnog i fikcionalnog, racionalnog i melodramatskog, realističnog i fantastičnog kako bi istodobno osvojila pažnju čitatelja i plasirala svoje političke ideje nacionalne neovisnosti te rodne i klasne jednakosti. Likovi u njezinim romanima poput Tajne Krvavog mosta, Plamenih inkvizitora i Viteza slavonske ravni služe se sličnim strategijama u borbi protiv predrasuda i praznovjerja. Njihov se postupak stoga može tumačiti kao mise en abyme Zagorkina stvaralačkog postupka. Poput autorice koja sebe opisuje kao redateljicu svojih romana, Sokol i Hrabren također su redatelji koji, izvrsno upućeni u pravila gotičkog žanra ili modusa, proizvode fantastične motive kako bi u konačnici razotkrili njihovu artificijelnost i ukazali na ono što se nalazi ispod – imperijalizam, patrijarhat, feudalizam. U tom smislu, u Zagorkinim romanima natprirodno nije samo racionalno objašnjeno, već u njima fantastičnih motiva, strogo promatrano, uopće nema jer je posrijedi izvedba fantastičnog odnosno gotičkog u režiji samih likova. Međutim, likovi u svoj oslobodilački i prosvjetiteljski projekt nisu do kraja uračunali neodoljivu primamljivost fantastičnog odnosno gotičkog. Fokus okoline tako je više na tajanstvenosti i privlačnosti vitezova, nego na političkim ciljevima za koje se bore, a analogno tome, sasvim je moguće da i kod čitatelja Zagorkinih romana mnogo veći izvor užitka predstavlja napeti zaplet vođen fantastičnim motivima od dužnosti političke borbe.

Marija Jurić Zagorka ; fantastika ; gotički roman ; prosvjetiteljstvo

nije evidentirano