hrvatski

Emocije učenika u nastavi matematike

U teorijskim promišljanjima o nastavi matematike zadnjih se desetljeća sve više ističe važnost socijalnih i afektivnih dimenzija nastave, zbog čega su sve zastupljenija istraživanja matematičkog obrazovanja koja proučavaju stavove, uvjerenja i emocije učenika u nastavi (Widmer i Chavez, 1982 ; Aschraft, 2002 ; Geist, 2010). Među brojnim emocijama koje se javljaju u nastavi matematike autor ističe akademske emocije (Pekrun, 2006) i emocionalne reakcije (Kolak i Majcen, 2011) usko vezane za nastavni proces, odnosno na učenje, poučavanje i učenička postignuća. U nastavi matematike prevladava strah od matematike što se u stranoj literaturi najčešće navodi kao “matematička anksioznost” (Geist, 2010 ; Sloan, 2010). Sukladno tome, položaj i uloga emocija u nastavi matematike može se opisati teorijom o samoefikasnosti prema kojoj emocije i uvjerenja utječu na odabir ciljeva i ciljevima usmjerene aktivnosti te na napor i ustrajnost koju pojedinac ulaže u dostizanju istih (Bandura, 1991). Neki autori stoga određuju „ciklus uspješnosti“ razvoja matematičkih sposobnosti (Koshy i ostali, 2009), odnosno „ciklus matematičke anksioznosti“ ukoliko se radi o strahu i srodnim emocijama (Preis i Biggs, 2001). Kod tih su ciklusa ključne tri komponente: samopouzdanje prema vlastitim sposobnostima i pozitivna/negativna uvjerenja o matematici ; trud, upornost i zahtjevi za izazovnim zadacima ; postignuće i (ne)uspjeh u matematici. Uvažavajući poteškoće koje učenici imaju u nastavi matematike i druge specifičnosti u matematičkom obrazovanju, pokazuje se kako emocije imaju značajnu, pa možda i presudnu ulogu u učenju i poučavanju matematike. Unatoč tome u obrazovanju nastavnika matematike je dominantan pristup metodike usmjerene na nastavnika umjesto na učenika (Matijević, 2010). U tim okvirima nastavnici matematike ne uspijevaju u pedagoškom pristupu nastavi i učenicima kako bi se usmjerili na metode koje su najprimjerenije sposobnostima, predznanju i emocionalnom stanju učenika. Uključujući socijalne dimenzije nastave matematike, emocije se trebaju razmatrati u okviru razrednog ozračja kojim nastavnik stvara pretpostavke za poticajno i motivirajuće okruženje u kojem neće biti emocija koje su prepreka uspješnoj nastavi kojom učenici stječu i/ili razvijaju pozitivan odnos prema matematici, te u konačnici, prema vlastitim sposobnostima i sebi samima. Preduvjet tome je pedagoška kompetencija nastavnika koja se temelji na općem znanstvenom pristupu nastavi i učenicima, te se kao takva pokazuje imperativom nastavničke profesije, a naročito u nastavi matematike koja obiluje pedagoškim problemima. Obrazovna politika pritom mora omogućiti uvjete za kvalitetno obrazovanje nastavnika matematike te im pružiti mogućnost usavršavanja u praktičnom i znanstvenom usmjerenju, s naglaskom na povezivanje pedagogijske teorije s nastavom matematike i problematičnim područjima matematičkog obrazovanja.

emocionalne reakcije učenika ; akademske emocije ; razredno ozračje ; kompetencije nastavnika matematike

nije evidentirano