hrvatski

Kodifikacija hrvatskoga jezika u međunarodnome kontekstu

Osvrt na prošlost nastojanja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika pokazuje da ona traju još tamo od devetnaestoga stoljeća, odnosno od hrvatskoga narodnoga preporoda pa, eto, sve do naših dana. Ishode tih nastojanja negativno je odredilo donedavno hrvatsko političko okružje, stoga je dugotrajnost dosadašnjih hrvatskih neuspjelih nastojanja spram međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika bila prvenstveno vezana uz političke i ideologijske odrednice hrvatske političke povijesti, obilježene podređenim političkim položajem Hrvatske u međunarodnome okružju. Jezik se, kao temeljna označnica nacionalnoga identiteta, Hrvatima s utjecajnih političkih motrišta osporavao na tragu svih onih austrofilskih, ugarskofilskih, srbofilskih i jugofilskih političkih interesa, a izostanak slobodne i suverene hrvatske države bio je favorizirajući faktor upravo tih i takvih nastojanja. Okolnosti međunarodne recepcije hrvatskoga prava na vlastiti jezik znatno su se poboljšale od godine 1991., stvaranjem Republike Hrvatske. Premda je Ustavom iz 1991. hrvatski jezik u Hrvatskoj utvrđen kao službeni jezik, bilo je potrebno ostvariti i njegovu međunarodnu kodifikaciju, odnosno njegovo međunarodno priznanje. To se nije dogodilo 1991., nego tek godine 2008., kada je napokon hrvatskomu jeziku dodijeljen samostalni jezični kod u međunarodnome sustavu kodificiranih jezika.

hrvatski jezik, međunarodno priznanje

nije evidentirano