hrvatski

Utjecaj koncentracije titanijevog dioksida na svojstva poliakrilatnih sustava

Poliakrilati su zbog svoje široke primjenjivosti postali vrlo rasprostranjeni materijali u zadnja dva stoljeća. Obogaćivanjem materijala nanopunilima, pri čemu je bitno obratiti pozornost na dobru dispergiranost punila unutar matrice i njihovu kompatibilnost, mogu se kreirati svojstva materijala te dobiti nanokompoziti željenih primjenskih svojstava. Titanijev (IV) oksid je široko primjenjivo, stabilno i netoksično anorgansko nanopunilo koje se odlikuje brojnim korisnim svojstvima. U ovom radu sintetizirane su čista poliakrilatna (PAK) emulzija, kao i PAK/TiO2 emulzije u rasponu udjela TiO2 od 1 % do 4 % prema masi monomera. Kao tehnike sinteze korištene su in situ emulzijska polimerizacija te ex situ način priprave. Karakterizacija emulzija bila je usmjerena na određivanje gustoće, pH vrijednosti, vremena istjecanja, reoloških svojstava te zeta potencijala emulzija. Rezultati su pokazali da dodatkom TiO2 nanopunila dolazi do neznatne promjene gustoće emulzija pri čemu je ta promjena različita za in situ i ex situ sustave. pH emulzija je kiseo i raste dodatkom TiO2. Ispitivanjem reoloških svojstava utvrđeno kako sve emulzije, neovisno o načinu priprave, pokazuju Newtonsko ponašanje te su vremenski neovisne. Viskoznosti svih sustava s TiO2 veće su u odnosu na čistu PAK emulziju. Porastom koncentracije TiO2 viskoznost ex situ pripravljenih sustava neznatno se povećava u odnosu na čistu PAK emulziju. Viskoznosti sustava dobivenih in situ polimerizacijom su veće u odnosu na ex situ pripravljene sustave. Mjerenje zeta potencijala ukazuje na promjenu stabilnosti emulzija već tijekom samog mjerenja, a kao najstabilnijom pokazala se PAK/TiO2 emulzija s 1 % TiO2 pripravljena in situ polimerizacijom.

poliakrilatne emulzije, titanijev dioksid, emulzijska polimerizacija

nije evidentirano