hrvatski

Utjecaj modifikacije nanočestica TiO2 na starenje poliakrilatnih sustava

Poliakrilati su izuzetno postojani na djelovanje atmosfere, svjetla, kisika, kiselina i lužina, te se najviše upotrebljavaju kao zaštitni premazi, ljepila ili lakovi. TiO2 punilo se najčešće koristi kao bijeli pigment, zbog svog visokog difrakcijskog indeksa i sposobnosti reflektiranja svjetlosti i visoke otpornosti na UV zračenje (rutilni kristalni oblik). Polimerni nanokompoziti predstavljaju polimerne materijale koji sadrže nanopunila, pa se definiraju kao višefazni sustavi u kojima je kontinuirana faza polimerna matrica, a diskontinuirana faza anorganska komponenta. Korištenje nanopunila za poboljšanje svojstava polimera dovelo je do razvoja polimernih nanokompozita koji imaju jedinstvena mehanička, električna, optička, kemijska i magnetska svojstva. U ovom radu pripravljeni su filmovi iz poliakrilatne (PAK) emulzije te PAK/TiO2 emulzija s 1% nemodificiranog TiO2 punila i TiO2 nanopunila modificiranog različitim vrstama silana, kationskim inicijatorom te neionskim emulgatorom. Ispitivan je utjecaj dodatka punila kao i utjecaj modifikacije površine punila na svojstva filmova PAK filma nakon izlaganja filmova UV zračenja. Toplinska svojstava filmova istraživana su tehnikama ; diferencijalna pretražna kalorimetrija (DSC) i termogravimetrijska analiza (TGA), a mehanička svojstva rasteznim ispitvanjem na mehaničkoj kidalici. Rezultati su pokazali da filmovi s 1% nemodificiranog i modificiranog TiO2 punila imaju staklište niže od sobne temperature. Dodatak 1% nemodificranog i modificiranog TiO2 punila djeluje na poboljšanje toplinske stabilnosti PAK matrice. PAK matrica i PAK/TiO2 filmovi nakon provedenog UV zračenja imaju svojstva plastomernih materijala. Dodatak TiO2 punila uzrokuje sniženje prekidne čvrstoće u odnosu na čistu PAK matricu, međutim povećava prekidno istezanje.

poliakrilati, TiO2, UV degradacija, DSC, TGA, mehanička svojstva.

nije evidentirano