hrvatski

Biogeografija skakavaca i zrikavaca (Orthoptera: Ensifera, Caelifera) jadranskog područja

Hrvatska sadrži tri europske biogeografske zone – panonsku, alpsku i mediteransku. Jadransko i dinarsko područje predstavljaju žilu kucavicu, jedan od centara bioraznolikosti Europe, područje iz kojeg su se vrste nakon ledenih doba širile na sjever. Ne postoji mnogo biogeografskih istraživanja koji se tiču kopnene faune Hrvatske i okolnih zemalja pa je tako i fauna ravnokrilaca zapadnog Balkana, iako najbogatija na europskom kontinentu, nažalost nedovoljno istražena. Planet na kojem živimo brzo se mijenja zbog našeg utjecaja te kako bismo u budućnosti zaštitili ugrožena područja i vrste, potrebno je razumjeti obrasce rasprostranjenosti organizama s kojima živimo. Ovaj rad istražuje obrasce rasprostranjenosti skakavaca i zrikavaca jadranskog i dinarskog područja i ovo naše područje uspoređuje sa zoogeografijom ravnokrilaca Grčke. Pretražena je sva literatura na skakavcima i zrikavcima Hrvatske, Italije i Grčke, terenski dnevnici, muzejske zbirke i mrežne baze (iNaturalist). Za svaki je set podataka kodirana binarna matrica koja sadrži podatke o prisutnosti i odsutnosti vrsta ravnokrilaca na jadranskim otocima (16) i dinarskim planina (15) ; na jadranskoj obali Italije i u pokrajini Molise ; te na grčkim otocima (21) i planinama (30) za koje postoje sistematično sakupljeni podatci. U analizi je razmotrena rasprostranjenost 481 vrste ravnokrilaca. Podatci su analizirani i vizualizirani s različitim permutacijama analizom principalnih komponenti (PCA) i toplinske mape u mrežnom programu ClustVis. Za svaki je lokalitet izračunato bogatstvo vrsta. Analiza je ukazala na slične obrasce rasprostranjenosti nekih vrsta, primjerice krškog žabolikog skakavca (Prionotropis hystrix) i skromnog livadnog konjica (Modestana modestana). Slične rasprostranjenosti upućuju na zajedničku evolucijsku povijest. Toplinskom mapom vizualizirane su korelacije rasprostranjenosti odabranih vrsta i područja pa su definirane vrste endemične za jadransku regiju (Barbitistes kaltenbachi, Rhacocleis buchichii), kao i neke koje su s Balkana naselile panonsku nizinu i dalje napredovali na sjever (Chorthippus brunneus, Tettigonia caudata). I jadranski i grčki otoci podijeljeni su se u pet skupina, od kojih su neke zaista biogeografske jedinice, a neke puki artefakti uzrokovani malim brojem vrsta prisutnim na neistraženim (Korčula) ili jako malim otocima (Šipan i Lokrum). Jadranski otoci i dinarske planine mogu se podijeliti u dvije velike regije s obzirom na veličinu, ali ne i udaljenost od kopna. Između ovih regija postoji preklapanje, u primorskim planinama poput Biokova i Mosora, koje pokazuju biogeografske karakteristike otoka. Dinarske planine podijeljene su u četiri skupine, jednu kontinentalnu (Risnjak, Papuk, Mala Kapela) i tri jadranske, među kojima postoje preklapanja. Grčke planine analiza je također razdijelila u četiri skupine, među kojima postoje tek neznatna preklapanja. Jadransko područje pokazuje specifičnost i jasno se može odvojiti od panonskog područja, ali i od drugih primorskih područja, poput grčkog primorja. Otok Krf koji se nalazi u Jonskom moru grčke obale biogeografski je sličniji jadranskim nego egejskim otocima. Najveći i najudaljeniji grčki otok, Kreta, pokazuje specifičnost i može se smatrati vlastitom malom biogeografskom zonom, što je rezultat starosti i izolacije. Veliki jadranski otoci (Cres, Krk, Brač, Hvar) imaju više vrsta od malih otoka (Šolta, Šipan, Lokrum). Mali otoci zbog veličine i malog broja mikrostaništa imaju limit vrsta koji na njima mogu živjeti, tj. uspostaviti populacije. Mali otoci nisu pogodni za ovakve biogeografske analize jer ih je zbog ograničenog broja vrsta teško programski grupirati s većim otocima.

metapodatci, binarna matrica, PCA analiza, toplinska mapa, obrasci rasprostranjenosti, Dinaridi, Dalmacija, Grčka, Ilirija, otočna biogeografija

nije evidentirano