hrvatski

Gastarbeiteri u očima komunističke vlasti u Hrvatskoj nakon naftnog šoka 1973.

Naftnim šokom, odnosno prvom svjetskom naftnom krizom koja je izbila u jesen 1973., kada je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) uspostavila svojevrstan naftni kartel i višestruko povećala cijenu nafte, bile su pogođene prvenstveno zemlje zapadnoga svijeta. U kontekstu opće financijske nestabilnosti i vojno-političke krize na Bliskome istoku, države članice OAPEC-a donijele su odluku o embargu na izvoz nafte u SAD-u, Veliku Britaniju, Kanadu, Nizozemsku i Japan zbog podrške koje su te zemlje pružale Izraelu u Jomkipurskom ratu. Kriza je utjecala i na ostatak svijeta, pa tako posredno i na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ). Osim potresa u međunarodnim odnosima, Jugoslavija se u toj krizi suočila i s problemom potencijalnog utjecaja krize na ponašanje jugoslavenske radničke emigracije koja je svoju egzistenciju osiguravala radom ponajviše u zapadnoeuropskim državama koje su ponajviše bile pogođene ekonomskom krizom. Zbog pada zaposlenosti u tim je zemljama došlo do zabrane zapošljavanja strane radne snage, a prijetio je i scenarij masovnijeg prisilnog povratka radnika u Jugoslaviju. Takva situacija predstavljala je problem za jugoslavensku vlast, a ponajviše za vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) iz koje je na privremeni rad u inozemstvo odlazio najveći broj radnika. U ovome izlaganju će se na osnovu strogo povjerljive dokumentacije Saveza komunista analizirati kako je najviša komunistička vlast u Jugoslaviji, napose u SR Hrvatskoj pristupala problemu radničke emigracije u prvoj polovici sedamdesetih godina, posebno nakon pojave svjetske ekonomske krize.

naftni šok ; naftna kriza ; „gastarbeiteri“ ; Savez komunista Jugoslavije ; Socijalistička Republika Hrvatska ; Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

nije evidentirano