hrvatski

Kazališna scena - bojno polje emocija

Klasični teoretičari glume smatrali su da je za dobru glumu prema načelu „psihofizičke radnje“ potrebno prizvati sličnu situaciju iz vlastitog iskustva i upotrijebiti je za evociranje emocija potrebnih za ulogu. Noviji pristupi upotrebljavaju suvremene spoznaje iz neuroznanosti i predlažu drugačiji pristup upotrebom hipoteze somatskih markera. Tijekom probe već i samo izgovaranje naziva emocije proizvest će barem dio tjelesnih promjena kao da je ta emocija i stvarno prisutna, a te se tjelesne promjene mogu asocirati, na primjer s načinom disanja, radi kasnijeg lakšeg evociranja. Bez obzira na koji će način glumice i glumci prizvati potrebne emocije na sceni, bilo nekom tehnikom ili potpunim uživljavanjem ili kombinacijom obojega, uspješnost njihove glume ovisit će o sposobnosti prijenosa emocija, odnosno transfera koji će emotivno angažirati gledatelja. Uspješni su oni glumci koji prepoznaju da je strah što proizlazi iz treme i mogućeg neuspjeha samo iluzija te povećani stupanj pobuđenosti preusmjeravaju u umjetničku izvedbu. Prava publika želi iskusiti i zna cijeniti tako prenijete iskrene emocije, što će i pokazati jačinom aplauza na kraju predstave.

amigdaloidna jezgra ; emocionalni transfer ; emocije ; hipoteza povratne petlje mišića lica ; hipoteza somatskih markera ; iskren (Duchenneov) osmijeh ; izražavanje emocija tijekom glume ; osjećaji ; tehnika glume

nije evidentirano