hrvatski

Mehanizmi i poremećaji samopripitomljavanja - ključ za razumijevanje emocionalne i socijalne komunikacije iz evolucijske perspektive

Fenomen pripitomljavanja (domestikacije) životinja prvi je detaljno opisao Charles Darwin, no obje pretpostavke kojima ga je pokušao objasniti nisu se pokazale točnima. Hipoteza neuralnog grebena prema kojoj fenotipska obilježja sindroma domestikacije nastaju zbog smanjenog broja, odnosno poremećene migracije stanica neuralnog grebena danas se drži najvjerojatnijim mehanizmom, budući da se te stanice na svojim konačnim odredištima diferenciraju i proliferiraju u različita tkiva čija se aktivnost smanjuje pripitomljavanjem. Usporedbom fenotipskih obilježja suvremenog čovjeka i pračovjeka (Neandertalca) nije teško uočiti da je i čovjek u tijeku svoje nedavne evolucijske prošlosti prošao kroz proces samodomestikacije s istodobnim produljenjem razdoblja socijalizacije. To je dovelo do razvitka socijalnih sposobnosti i vještina, napose jezičnih, kao i neotenije (pedomorfoze, fetalizacije). Razumijevanje samodomestikacije čovjeka važno je zato što poremećaji razvoja i migracije stanica neuralnog grebena dovode do najmanje 66 različitih bolesti i stanja poput Waardenburgovog sindroma, Hirschprungove bolesti, fetalnog alkoholnog sindroma, DiGeorgeovog i Treacher-Collinsovog sindroma, za koje su mehanizmi nastanka već relativno dobro poznati. No, za neke druge, poput Williams-Beurenovog sindroma i shizofrenije (koje imaju obilježja hiperdomestikacije) te poremećaja iz spektra autizma i 7dupASD sindroma (koji imaju obilježja hipodomestikacije) ti su napori tek u začetku. Stoga odgonetavanje bioloških odrednica poremećaja procesa samopripitomljavanja ima velik potencijal za razumijevanje normalne i poremećene ontogeneze čovjeka, kao i evolucije sisavaca općenito. Svaka se pojedina emocija razvijala kroz evolucijsku povijest neke vrste prirodnim odabirom, tj. tako da putem proširenja repertoara ponašanja dovodi do koordiniranih kognitivnih, fizioloških i ponašajnih odgovora koji povećavaju vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije. Pritom su negativne emocije (straha, anksioznosti, boli, tuge, depresivnosti, ljubomore, žalovanja, ljutnje, krivnje, srama) poglavito povezane s povećanom vjerojatnošću preživljavanja, dok su pozitivne emocije u najvećoj mjeri povezane s povećanim reproduktivnim uspjehom i brigom za potomstvo (uzbuđenje, radost, užitak, želja, nada, zaljubljenost, ponos, optimizam, prijateljstvo, ljubav). Pomoću modela iz teorije igara socijalna neuroznanost proučava emocionalne interakcije između osobne i grupne koristi, odnosno između natjecanja i suradnje na poslu, politici ili bilo kojem drugom društvenom okruženju, dok se u okviru psihoterapije, kognitivno-bihevioralne terapije i drugih postupaka osobama s poremećenom regulacijom emocija nastoji pomoći zahvatima u različite korake emocionalnog doživljavanja a najučinkovitija strategija je promjena kognitivne procjene vlastite situacije.

agresivnost ; autistični spektar poremećaja ; domestikacija (pripitomljavanje) ; emocionalna regulacija ; evolucija negativnih emocija ; evolucija pozitivnih emocija ; fetalizacija (pedomorfoza) ; migracija stanica neuralnog grebena ; neotenija ; shizofrenija ; socijalna neuroznanost ; Williams-Beuren sindrom

nije evidentirano