hrvatski

Izazovi lekture književnoumjetničkog stila

U anketnom istraživanju objavljenom u elektronskoj knjizi Jezik in fabula samo je nekoliko autora navelo da vlastite tekstove prije objavljivanja ne dozvoljava lektorirati. Većina autora smatra lektorski posao nužnim. Neki jezikoslovci (Kapović, Kordić) pak smatraju lektore nepotrebnima. S druge strane u ovom trenutku jest Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, čiji je pravopis ozakonjen u javnoj uporabi, kao i niz rječnika i jezičnih savjetnika koji propisuju i savjetuju kako ispravno govoriti i pisati. Cilj ovog rada jest propitati granice nužnosti lekture književnoumjetničkog teksta. U uvodnom dijelu rada autorica će se metodološki pozivati s jedne strane na raslojavanje funkcionalnih stilova hrvatskog jezika i slobodu književnoumjetničkog teksta, a s druge strane na normu hrvatskoga standardnog jezika, između kojih stoji „naracija nacije” (Škvorc). Rad će propitati pravopisnu, gramatičku, leksičku, sintaktičku i stilističku normu u teoriji i praksi, služeći se primjerima iz djela suvremene hrvatske književnosti, ali također oslanjajući se na vlastito lektorsko i čitateljsko iskustvo. Imajući u vidu činjenicu da jezik nije okamenjena struktura, ali i da pisana javna riječ utječe na jezik kao strukturu, što književnoumjetničke tekstove stavlja u ambivalentnu poziciju, analitički će se pristupiti korpusu. Metodom sinteze donijet će se zaključci o (ne)potrebnosti lektoriranja tekstova. Koliko je važno u današnje vrijeme marginalizacije književne riječi razgovarati o lekturi? Je li potrebno da jedna na globalnoj sceni tako mala nacija inzistira na samo ozakonjenim inačicama jezika? Mogu li svi oblici koje koriste govornici hrvatskog jezika postati jednako dobrima? To su samo neka pitanja koja će ovaj rad zagrepsti ispod površine, ostavljajući ih na propitivanje široj akademskoj zajednici.

hrvatski standardni jezik, lektura, književnoumjetnički stil

nije evidentirano