hrvatski

Ples kao emanacija misli i unutarnjeg stanja pojedinca. Prilog raspravi o filozofiji plesa

Namjera je rada istaknuti i dati uvid u slojevitost i kompleksnost fenomena plesa kao vlastitog izričaja i kao metafore utjelovljene misli, prema Badiou. Postoji nemali broj onih koji promišljaju odnos plesne umjetnosti i filozofije poput Alaina Badioua, Véronique Fabbri, Marie Bardet, Barbare Formis, da spomenemo samo neke. Pozivajući se na filozofa Friedricha Nietzschea, koji u svojim djelima otvara horizont mišljenja kojim se ples, nakon dugogodišnje šutnje, uvodi u akademski, pa onda samim time i u diskurs zapadne filozofske tradicije, definirat ćemo i uspostaviti teorijski i praktičan okvir fenomena plesa kao utjelovljene misli, ali i osobnog izričaja stremljenja pojedinca. Iako široko rasprostranjen kao umjetnička i kulturna praksa i forma, ples primarno pripada antropološkom području zanimanja, pa ćemo mu u radu pristupiti s više aspekata. Intepretirajući literaturu i oslanjajući se primarno na navode spomenutog filozofa, nastojat ćemo istaknuti terapeutsku i komunitarnu dimenziju plesa te viđenje plesa kao vještinu analognu intelektualnoj misli, ali i komunikacijski aspekt plesa kao izričaja nutarnjeg svijeta pojedinca. Tako nas to upućuje na kognitivnu, ali i emotivnu komponentu plesa. U radu će se stoga razmatrati teze o plesu kao metafori utjelovljene misli i teze o plesu kao mjestu objave osobnog izričaja čovjeka. Osnovni znanstveni, umjetnički i pedagoški doprinos rada ide u smjeru moguće teorijske podloge i definiranja načela za mogućnost uspostave inovativnih metoda rada i razvoj prakse plesne (art) terapije u radu s učenicima, studentima i ostalom populacijom te korištenjem teorijskih načela razvijati praksu izricanja misli i emocija na drugačiji način.

filozofija plesa, tijelo i korporeitet, art terapija, revolucionarnost plesa, odnos plesa i misli, ples kao utjelovljena misao

nije evidentirano