hrvatski

Smrtni život ili životna smrt, Elementi Augustinove filozofske antropologije

Proces Augustinova obraćenja na katoličku vjeru snažno je utjecao i na njegovo književno stvaralaštvo i na njegov filozofski nauk. Kratak uvod u glavne postavke Augustinove filozofije olakšava razumijevanje pojedinih pitanja koja su obrađivana slijedeći Augustinove tekstove i misli. Od nutarnje sigurnosti svjesnog subjekta vodi nutarnji put k otkrivanju Istine same — Boga — a taj nutarnji put nije ništa drugo nego sam čovjek, svjesno djelujući subjekt, koji na temelju vlastite samosvijesti, u sebi i iznad sebe, otkriva Boga. Stoga je, drži Augustin, tendencija prema Beskonačnom konstitutivni dio ljudskog bića u kojemu se maksimalna transcendencija podudara s najintimnijom nutarnjošću. Polazište svakom filozofskom istraživanju, pa i onomu kojemu je svrha pronalaženje Boga, za Augustina je uvijek i samo čovjek. Samo je čovjek sposoban dohvatiti, s pomoću stvorene stvarnosti, znakove Prvog Principa, te postaviti pitanje o njegovu opstojanju i dati barem neke odgovore o najvećoj Tajni — Bogu. Nutarnja metoda nema ništa zajedničko s bilo kojim oblikom inatizma ili imanentizma. Postupak je aposterioran. Uvijek se polazi od svjedočanstva stvari i osjetila, koji »bude« samosvjesni subjekt, koji, svjestan sebe, posjeduje iskustvo vlastita opstojanja i onda kada djeluje isključivo osjetno poput gledanja, kušanja i slično. To osjetno, izvanjsko, djelovanje potiče povratak k sebi samome i istraživanju vlastitih dubina. U najintimnijem dijelu subjekta susreće se Bog, koji ipak ostaje nedokučiv našim spoznajnim mogućnostima. Augustina zanima osobito čovjekova nutarnjost jer je ona mjesto bez mjesta susreta sa samim sobom i s Bogom. Nutarnjost je veliko otkriće do kojeg je Augustin došao čitajući neoplatoničke filozofe. Njezina je važnost više metafizička nego psihološka. Ona osigurava prisutnost istine koja nije isto što i platonička urođenost. Čovjek nema urođenih ideja jer svaka njegova spoznaja dolazi preko osjetila. Istina se otkriva u unutarnjosti po participaciji na Prvoj Istini. Interiornost je, kao samosvijest, život duha smještena u tijelu, a ostvaruje se u pamćenju koje je povlašteno mjesto osobnog susreta. Pamćenje je za Augustina sposobnost (facultas) koju treba shvatiti kao dimenziju svijesti iz koje izviru inteligencija, volja i ljubav. Veliki Nepoznati nije zahvaćen ni shvaćen, dospijeva se samo do sigurnosti njegove opstojnosti, da je prisutan premda ostaje uvijek interior i superior u odnosu prema području do kojega možemo doprijeti. Do spoznaje Boga dolazi se samo spoznajom sebe samoga. Poznavanje Boga i poznavanje čovjeka povezani su, međusobno uvjetovani, jer, što se više silazi u dubine ljudske duše, to se više uspinje prema Bogu. Unutarnjost i transcendencija imaju istu dimenziju obrnutoga smjera, tj. prema Bogu i prema čovjeku ili, još bolje, jedan komplementarni pravac usmjeren prema susretu čovjeka s Bogom: uzroku bića, svjetlu istine i izvoru sreće. Osnovno je pokazati kako čovjek može, reflektirajući, doći do sigurnosti da Bog postoji. Pokatkad, kao u Ispovijestima, Augustin usko vezuje dokaz iz istine s dokazom iz čežnje za srećom, zaključujući da samo istina može biti izvor sreće. S obzirom na sreću, zaključuje da ona ne može biti u propadljivim stvarima, nego u apsolutnoj i nepromjenljivoj istini, u Bogu, koji je i zadnji uzrok stvaranja.

život, smrt, Augustin, antropologija

nije evidentirano