hrvatski

Brusina, Kuzmić i Vodopić – duboke prirodoslovne i prijateljske veze

U radu donosimo pregled poznatih i manje poznatih detalja iz dugotrajnog i bogatog međusobnog dopisivanja, druženja i suradnje Spiridiona Brusine (Zadar, 1845. – Zagreb, 1908.), Ivana Kuzmića (Dubrovnik, 1807. – 1880.) i Mata Vodopića (Dubrovnik, 1816. – 1893.). Fra Ivan Evanđelist Kuzmić bio je ljekarnik koji se u početku svog prirodoslovnog rada, dijelom i zbog prirode posla koji je obavljao, zanimao za biljke, sakupljajući pritom predano pučko biljno nazivlje. Naknadno su njegovu pažnju zaokupili morski, slatkovodni i kopneni mekušci pa je neumornim zalaganjem prikupio bogate malakološke zbirke, istražujući osobito najjužniji dio Hrvatske, uključujući otok Lokrum. Tijekom života njih je poklanjao, pa je tako 1857. godine prirodoslovnom kabinetu zadarske gimnazije poklonio 429 vrsta mekušaca. Nekoliko godina kasnije, zadarsku gimnaziju počinje pohađati mladi Spiridion Brusina, kod kojeg će njegov profesor prirodoslovlja dr. Frane Danilo pobuditi veliku ljubav prema malakologiji. Tako su Kuzmićevi poklonjeni primjerci mekušaca koje je gimnazijalac Brusina pomno proučavao i pažljivo njima rukovao bili ishodište njihovog budućeg velikog prijateljstva. Mato Vodopić bio je dubrovački biskup i književnik koji je istraživao dubrovačku floru, faunu (osobito ptice i morske životinje) i narodno nazivlje biljaka i životinja. Kao prijatelj fra Kuzmića upoznao je Brusinu 1868. godine, kada je on za vrijeme svog prvog prirodoslovnog putovanja duž jadranske obale posjetio Dubrovnik. Tom prigodom Vodopić je Prirodopisnom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu poklonio 308 vrsta biljaka karakterističnih za dubrovačku floru, 450 preparata morskih algi i mnogo egzotičnih mekušaca i bodljikaša. Fra Ivan Kuzmić svoje je malakološke zbirke u cijelosti poklonio „svom osobnom najboljem prijatelju“ Brusini 1875. godine, želeći mu pomoći u naumu da u zagrebačkom Narodnom muzeju na jednom mjestu sabere cjelovitu hrvatsku faunu mekušaca. Posebno je važan doprinos Vodopića i Kuzmića pri pisanju Šulekova "Jugoslavenskoga imenika bilja“, izdanog 1879. godine. Na Brusininu osobnu molbu, obojica su Šuleku ustupila svoje popise domaćeg botaničkog nazivlja te stare rukopisne i tiskane izvore te tematike koje su posjedovali. Snažnu podršku s krajnjeg juga Hrvatske imao je Brusina od svojih dubrovačkih prijatelja i tijekom njegovih dugogodišnjih nastojanja oko osnivanja Hrvatskoga naravoslovnog društva koje bi u hrvatskom narodu podiglo svijest o prirodnim znanostima te oko pokretanja prirodoslovnog časopisa u kojem bi naši prirodoslovci mogli objavljivati rezultate svojih istraživanja na materinjem jeziku. Želeći se odužiti fra Ivanu Kuzmiću i dum Matu Vodopiću na dugogodišnjem prijateljstvu i velikodušnoj i iskrenoj potpori u prirodoslovnom radu Spiridion Brusina iskazao im je poštovanje nazivajući tada novi rod i nove vrste recentnih i fosilnih mekušaca koje je sam otkrio imenima svojih dubrovačkih prijatelja: rod Kuzmicia Brusina, 1870 (por. Clausiliidae) te vrste Hirtoscala kuzmici (Brusina, 1869) odnosno Scalaria kuzmici Brusina, 1869, Emarginula cusmichiana Brusina, 1866, Boskovicia kuzmici Brusina, 1897†, Melanopsis kuzmici Brusina, 1907†, Psilodon vodopici Brusina† i Prosodacna vodopici Brusina†.

Dubrovnik ; Lokrum ; malakologija ; povijest prirodoslovnih istraživanja ; prirodoslovne zbirke

nije evidentirano