hrvatski

Zagreb u pričama i predajama. A sad je li to istina ili nije, ja to ne znam

Znanstvena monografija Zagreb u pričama i predajama. A sad je li to istina ili nije, ja to ne znam podijeljena je u 20 poglavlja, odnosno u 7 zasebnih logičnih cjelina: uvod, opis žanrovskih osobina priča, analizu priča prema lokalitetima i temama o kojima kazuju, stilografsku obradu priča u hrvatskoj književnosti, tekstove koji su bili predloškom analizi, zaključak i popis iskorištene znanstvene literature te tiskanih i rukopisnih izvora. U knjizi se polazi od pretpostavke da je grad Zagreb, od svojega postanka do danas, živ organizam i kao mjesto proznoga usmenoknjiževnog istraživanja, ali istodobno i trajan imaginativni junak, narativna os iz koje izviru i oko koje se vrte sve teme i svi motivi. Kao ravnopravni istraživački korpus kritički se razmatraju povijesni izvori o gradu Zagrebu u kojima se – ne uvijek historiografski relevantno već mitski i afektivno – spominje i usmena tradicija ; u analizu su uključeni i zapisi u folklorističkim publikacijama (Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Vjesnik Etnografskog muzeja, Narodna umjetnost), tekstovi iz dnevnoga tiska i elektroničkih medija te priče objavljene u posebnim publikacijama. Promišljeno se pokazuje kako se u povijesnim izvorima (Krčelić, Tkalčić, Kukuljević, Szabo i dr.) znanstveni diskurs često miješa s fikcijom, tradicijom što su je stvorili sami građani o svojem gradu, što je oprimjereno zapisima autentičnih kazivanja Zagrepčana i stanovnika naselja iz zagrebačke okolice. Analiza nas potom u poglavljima koja su okupljena oko topografskih gradskih cjelina (Manduševac i Trg bana Jelačića, Grič, Kaptol, Medvedgrad, gradska naselja) vodi na iznimno zanimljivo povijesno i književno znanstveno putovanje, koje otkriva nevjerojatan tematski raspon narativa – od predaja da su grad osnovale izbjeglice iz Troje, o stvarnom i legendarnom zdencu Manduševcu, o boravcima u Zagrebu sv. Marka, sv. Franje Asiškoga, bl. Martina koji da su, prema priči, tu utemeljili crkve svojega imena ; o tobožnjem prijestolju Matije Gupca pred Markovom crkvom, o pozoju, zmaju, u negdašnjem zdencu pred Markovom crkvom, o gradnji zagrebačke katedrale, o čudotvornom spasenju slike Majke Božje Kamenite, o đacima grabancijašima, o “crnoj školi”, o povijesnim palačama u Gornjem gradu, o velikašima, o nečistim dušama i javljanju mrtvih, o Medvedgradu i Crnoj kraljici, o vješticama i vragovima, do novijih i najnovijih kazivanja, primjerice o otmičarima ljudskih organa. Uz pojedini se lokalitet ne veže samo usmena priča već se ona ili njezina tema promatraju i u ostalim kontekstima: obradama u književnosti, u medijima, iskorištavanju za turističke, političke ili promidžbene svrhe. Pokazuje se mogući raspon njihove prilagodbe različitim medijima i vremenima, ali i varijantnost, odnosno invarijantnost i stabilnost nekih sižea (primjerice legendi i legendarnih priča). Brojnost i raznolikost varijanata o Manduševcu, te o Crnoj kraljici, krunidbi i pogubljenju Matije Gupca potvrđuje životnost i dinamiku motiva. Tekstovi priča (133 različita teksta) nisu samo ilustrativni materijal jer ta građa (osim tek dijelom u autoričinu antologijskom izboru zagrebačkih priča) dosad nije postojala kao osmišljena i usustavljena cjelina zagrebačkih proznih usmenih tradicija. Njezino vlastito terensko istraživanje te otkrivanje i prepoznavanje priča u povijesnim, književnim, usmenoknjiževnim te ostalim izvorima ravnopravan je dio znanstvenoistraživačkoga postupka. Djelo je ponajprije namijenjeno folkloristima, kulturnim antropolozima, književnim povjesničarima te proučavateljima gradske, i prošle i suvremene usmene kulture uopće, ali i svakom znatiželjnijem čitatelju koga zanima malo drukčija prošlost Zagreba.

predaja, Zagreb, legenda, trač, glasine, hrvatska književnost

nije evidentirano