hrvatski

Normativni okvir sustava kriznog menadžmenta u europskim zemljama

Doktorska disertacija predstavlja pokušaj analize normativnog okvira kriznog upravljanja u devet europskih zemalja (u Francuskoj, Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Rusiji, Srbiji, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu) koje se bitno međusobno razlikuju po čitavom nizu svojih karakteristika. Osim normativnog okvira sustava kriznog upravljanja analiziraju se i političke, operativne i vanjske dimenzije tih država. Nakon deskripcije navedenih formalnih dimenzija sustava kriznog upravljanja analizira se njihova kvalitativna dimenzija koja je operacionalizirana putem učinkovitosti, efikasnosti i legitimnosti. Dovođenjem u vezu normativno-formalnih i kvalitativnih dimenzija sustava kriznog upravljanja i iskustava koja se odnose na njihovo funkcioniranje u praksi u promatranim zemljama te njihovom međusobnom komparacijom istraživanje je došlo do nekoliko bitnih zaključaka. Pravni temelj sustava kriznog upravljanja u svim zemljama čini formalna legislativa, bilo da je riječ o jednom krovnom zakonu, bilo da se radi o nekoliko relevantnih zakona. Administrativne odgovornosti, zakonski okvir i operativna praksa bitno se razlikuju u različitim kulturnim kontekstima i s obzirom na različita povijesna iskustva. Promatrane države su, uz relevantne razlike, u manjoj ili većoj mjeri pripremljene za upravljanje izvanrednim i kriznim situacijama uz različite načine i metode organiziranja poslova kriznog upravljanja koje u biti ostaje primarna odgovornost države, uz prilično oprezno i obzirno prenošenje, odnosno povjeravanje ovlasti privatnim akterima u rijetkim slučajevima. Uvažavanje povijesnih i kulturnih razlika u strukturiranju sustava za krizno upravljanje osobito je važno zbog javne legitimnosti koja mora biti duboko ukorijenjena u socijalnim i nacionalnim institucijama. Ipak uočava se i niz zajedničkih izazova nacionalnim sustavima civilne sigurnosti kao što je stalna rekalibracija između centraliziranih i decentraliziranih struktura kriznog menadžmenta ili uloga vojske u kriznim situacijama. Osim stalne transformacije rezultati istraživanja promatranih država pokazuju izvjesne tendencije ka konvergenciji budući da se suočavaju s nekim zajedničkim prijetnjama, a dijelom i pod utjecajem EU, koje ipak ostaju neujednačene, ali i dalje opstaju uza strukturnu raznolikost. U provedenom istraživanju, međutim, nije bilo moguće utvrditi ne samo direktnu uzročno-posljedičnu vezu, već čak ni relevantnu korelaciju između normativno-pravnih rješenja i specifičnih svojstava sustava i ukupne kvalitete sustava kriznog upravljanja u promatranim zemljama shvaćene putem dimenzija učinkovitosti, efikasnosti i legitimnosti. Nalazi istraživanja upućuju na to da postoji široka suglasnost između profesionalaca i građana da su njihovi sustavi općenito promatrano dobro pripremljeni za rješavanje kriza koje se učestalo pojavljuju na teritoriju njihovih zemlja. Nisu uočeni dokazi za fundamentalne probleme u legitimnosti sustava civilne sigurnosti. Kao manje-više zajednički problemi većine analiziranih sustava kriznog upravljanja uočavaju se nedovoljna koordinacija i nedostatak jasne podjele odgovornosti, što može znatno umanjiti ukupni kapacitet za sprečavanje krize ili za reagiranje na odgovarajući način. S druge strane, valja imati u vidu da postoji dakako i inherentna tenzija i proturječnost između preciznih pravila i rigidnih procedura na jednoj strani i neophodne fleksibilnosti radi prilagodbe konkretnoj kriznoj situaciji koja zahtijeva adekvatan krizni odgovor na drugoj strani. Sustavi kriznog upravljanja u promatranim državama različito su oblikovani i strukturirani, ovisno o pravnom sustavu, vrstama prijetnji i krizama, znanstvenim dostignućima, gospodarskom razvitku i materijalnim mogućnostima te tradiciji i iskustvenim spoznajama. Pri tome svaki od načina ustrojavanja ima svojih prednosti i svojih slabijih strana, a zbog toga i svojih specifičnosti pa tako ni jedan od tih modela organiziranja nije moguće doslovno proglasiti općim modelom ustroja kojem bi neka država trebala težiti kao nekakvom idealu/standardu.

kriza, izvanredna situacija, katastrofa, krizni menadžment, normativni okvir, učinkovitost, efikasnost, legitimnost, europske zemlje

nije evidentirano