hrvatski

Vrijedna monografija o crnogorskoj mitologiji Adnan Čirgić, Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crnogoraca.

Dekan Filozofskoga fakulteta za crnogorski jezik i književnost prof. dr. sc. Adnan Čirgić vodeći je stručnjak za crnogorski jezik. Pored jezikoslovnih studija i monografija Čirgić se bavi i proučavanjem crnogorske kulturne baštine. O tome svjedoči i Čirgićeva monografija u kojoj piše o natprirodnim bićima u tradicijskoj kulturi Crnogoraca. Autor navodi kako većina knjiga iz etnologije, folkloristike, mitologije, usmene književnosti i sličnih znanstvenih oblasti u crnogorskom okruženju nosi nacionalni predznak. Rijetki su primjeri koji su karakteristični samo za Crnu Goru. Jedan od tih primjera je o strašnoj zmijurini bloru u Skadarskome jezeru, koja je, po predajama, sprječavala prolazak lađa i čunova, a ubilo ju je jedno momče koje je poprskala krv zmijurine i momče je umrlo. Taj događaj pripisuje se početku 19. stoljeća. Među natprirodna bića koja je teško objasniti spada i karakondžula koje se spominje u Bukumirskome jezeru i »koja utopi svakoga ko se usudi da pliva u njemu« (str. 12.-13.). Demonsko biće karakondžula spominje se i u hrvatskoj (op. a.) makedonskoj i srpskoj tradiciji. Čirgić piše o sv. Vladimiru Dukljanskome, sv. Ivanu Crnojeviću i o sv. Petru Cetinjskome navodeći da se u nekim osobinama tih svetaca ogleda pandan o sv. Savi. U crnogorskoj tradiciji svaki blagdan naziva se svetac. Najveća uvreda svecu nanosila se radom toga dana a posebno ako bi se primoravali drugi da rade. To se nazivalo grehovanje. Međutim, to se ne odnosi na blagdan sv. Save kada raditi nije značilo U poglavlju »Đavo i dukljan« Čirgić piše kako se čini da su u crnogorskoj tradiciji postojale dvije vrste đavola. Jedan je vrhovni i nužno uvijek ne čini zlo. Druga vrsta su đavoli kao sitniji demoni. U poglavlju »Tenac« pozivajući se na Medakovića iz 1860. godine autor navodi: »Što po drugijema mjestima zovu: vampir i vukodlak, to Crnogorci zovu tenac i potenčeio se« (str. 65.). Čirgić u poglavlju »Vještica« autor piše da su »u vjerovanju Crnogoraca vještice bile stare žene koje su se pretvarale u pticu ili leptira i tako donosile razne nesreće i ljudima i stoci« (str. 93.). Po vjerovanju Crnogoraca mora je povampijerena vještica, ili pak vještica koja neće da jede više ljudsko meso. To je nekakva ružna babetina, duge guše, zabačenih dojki preko ramena (…) U Kuča i danas vjeruju da mora noću pritiska, davi i dosađuje ljudima. Protivu nje se upotrebljava trnova drača i pojas s vrh haljina, ili se pak metne prekršten pojas na krsta i mora ne može doći« (str. 143.). o tome je pisao i Njegoš: »Pritiska me sve nekakva mora / Kako zaspim ne da mi krknuti. (…) Svagda nosim rena uza sebe / I trnovu draču u optoku (ušivku) / Al od nje ništa bolje nije / No pas pružit ozgor svr haljina« (str. 141.). Pišući o zduhaču u istoimenom poglavlju autor navodi da je vjerovanje u zduhača tipično za Crnu Goru i krajeve koji joj gravitiraju, posebice, sjeverna Albanija. Zduhači su ljudi koje duša napušta u snu i ide u borbu radi sticanja dobra kraju kojemu pripadaju. Zduhači imaju šamanska obilježja te se bore s drugim zduhačima pa i prekomorskim. Vjeruje se da zduhači koji su izmoreni mogu odrediti zamjenu među ljudima ali im moraju otkriti vještinu i tajne borbe. Opće je južnoslavensko vjerovanje da zduhači mogu obraniti svoj kraj i odagnati zle sile. Autor u poglavlju »Vila« piše da su vile poznate u svim slavenskim kao i antičkim mitologijama. U južnoslavenskim vjerovanjima vile su bajkovite ljepotice, ali su imale konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. U crnogorskoj tradicijskoj kulturi vile su ideal ženske ljepote, bez kopita ili papaka. Vile su, piše Čirgić, iste u crnogorskim i albanskim vjerovanjima »žive u planinama, vole igru, a ko im poremeti veselje na mjestu umre« (str. 180.).

mitska bića ; demonska bića ; jugoistočna Europa

nije evidentirano