hrvatski

To je moja sloboda ili o slobodnom izboru žene u društvu prožetom represijom

Historiografija zasigurno ne griješi kada Vojnu Krajinu interpretira kao društvo imanentno muškog karaktera. Dugotrajni i permanentni vojni sukobi teško da su mogli usmjeriti fokus u bilo kojem drugom pravcu. Sačuvana arhivska građa također primarno referira na muški rod. U tom društvu sazdanom za rat, žene su uglavnom objektivizirane i marginalizirane. Spominju se ne kao aktivni već ako pasivni trpeći faktor. Stradanja kojima su bile izložene, a koja se nisu uvelike razlikovala od patnji njihovih muževa, braće i sinova, često su prikazivane impersonalno, sumarno i brojčano. Štoviše, ne samo da su bile izložene ratnim stradanjima, već je njihova svakodnevica iziskivala mnogo više napora u odnosu na muško stanovništvo. Porod, briga za domaćinstvo i posjed iscrpljivale su krajiške žene drastično smanjujući njihov životni vijek. Iako su i muškarci i žene bili podložni represivnom vojnokrajiškom militarizmu, pozicija žena dodatno komplicira i otežava rodna hijerarhija balkanskih patrijarhalnih društava. U vojnokrajiškom društvu žena je višestruki podložnik. Krajem 18. stoljeća Savka Šamac iz Petrinje napustila je svog muža i pobjegla s jednim bojnikom. Taj čin rezultirao je opsežnim sudskim predmetom koji pruža odličan uvid u mikrokozmos jedne žene očito zatočene u nesretnom braku i mehanizmima otpora koji su joj bili na raspolaganju. Sudski spor koji se vodio pred crkvenim sudom Plaške episkopije inkorporirao je spise i vojne provenijencije, izjave aktera, očevidaca, pa čak i prijepis jednog ljubavnog pisma.

Hrvatska, Vojna Krajina, žena, sloboda, 18. stoljeće, brak, sudski spor

nije evidentirano