hrvatski

Utjecaj Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji na poljoprivredu naše zemlje - Glas Slavonije, 6.2.2002

U Glasu Slavonije od 5. i 19. prosinca 2001. u gospodarskom prilogu profit objavio sam opći značaj Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i temeljne karakteristike tog Sporazuma. S obzirom na gospodarsku strukturu istočne Hrvatske i značajan udio poljoprivrede u toj strukturi pokušat ću ocijeniti položaj poljoprivrede Republike Hrvatske u procesu ostvarivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Politika u oblasti poljoprivrede u Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) regulirana je u odjeljku II., od člana 38 do 47 Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice. Ciljevi zajedničke poljoprivredne politike (tzv. CAP) su: a) povećanje produktivnosti poljoprivrede unapređenjem tehničkog razvitka, racionalizacija poljoprivredne proizvodnje i optimalna korištenja čimbenika proizvodnje, naročito radne snage, b) na taj način osiguranje odgovarajućeg životnog standardna poljoprivrednog stanovništva, posebno putem povećanja zarada zaposlenih u poljoprivredi, c) stabilizacija tržišta, dr.) garantiranje opskrbe (ponude), e) osiguranje opskrbe potrošača po razumnim cijenama. Bez obzira što su navedeni ciljevi definirani proje 44 godine niti danas im se ne može uputiti stručna ni znanstvena kritika. Međutim, stvar nije ostala na konzistentno osmišljenim ciljevima agrarne politike EEZ, nego su se oni u velikoj mjeri i ostvarili. Europska ekonomska zajednica od nekadašnje grupacije koja je uvozila hranu postala je i izvozna grupacija, nakon što je zadovoljila vlastite potrebe u hrani. Primjera radi Zapadna Europa 1999. godine izvezla je poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 3, 98 bilijuna američkih dolara a uvezla je 3, 28 bilijuna američkih dolara, što znači da je zapadna Europa neto izvoznik hrane. Navedene ciljeve agrarne politike ostvarivala je na nekoliko načina, među kojima su najvažniji. Prvo, osnivanje Europskog fonda za usmjeravanje i garanciju u poljoprivredi (tzv. FEOSA). Sredstva za FEOSU alimentiraju se iz budžetskih sredstava EEZ. Preko 60% budžeta EEZ namijenjeno je za razvoj poljoprivrede. Drugo, zaštita domaće poljoprivrede pomoću carinske zaštite (carine, prelevmani, superprelevmani) i bescarinske zaštite (kvote, plafoni, standardi itd.). Treće, mjerama poticaja izvoza. Pod pritiskom drugih zemalja (posebno SAD), Općeg sporazuma o carinama i trgovini (tzv. GATT) i danas Svjetske trgovinske organizacije (WTO), agrarna politika Europske unije, u odnosu na treće zemlje, postajala je sve liberalnija, ali još uvijek dostatno zaštićena. Urugvajska runda multilateralnih pregovora u okviru članica WTO imala je utjecaj na smanjivanje carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda. Deveta runda pregovora imat će daljnji utjecaj na smanjivanje zaštite poljoprivrednih proizvoda. Otpori od pojedinih zemalja mogu se pružati, ali oni bitno neće utjecati na proces liberalizacije svjetskog tržišta hrane. Kada je riječ o Europskoj uniji i njenog odnosa prema trećim zemljama, kao i kandidatima - pridruženim članicama EU, onda su najteži pregovori u poljoprivredi. Tako je bilo i u procesu pregovaranja Hrvatske s Europskom unijom. Već smo u prijašnjim napisima za čitatelje Glasa Slavonije rekli da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske s Europskom unijom ima asimetrično obilježje, što znači da je EU Republici Hrvatskoj, kao zemlji u razvoju, omogućila veće povlastice, nego Republika Hrvatska Europskoj uniji (tzv. princip reciprociteta). Europska unija Republici Hrvatskoj, prema navedenom Sporazumu, za poljoprivredne proizvode: a) odobrava nulte carinske stope (npr. kiselo mlijeko, maslac, povrće itd.- DODATAK I. Sporazuma), b) propisuje uvozne kvote (za govedinu, ribu, vino). Republika Hrvatska pri uvozu poljoprivrednih proizvoda iz EU vodit će slijedeću uvoznu politiku: a) nulte stope carina za neograničene količine (npr. konjsko meso, jaja, kava, čaj itd.), b) kvote (ovčje i kozje meso 100 tona, meso peradi 550 tona, naranče 25000 tona, itd.) ; kod kvota predviđa se godišnje povećanje, ovisno o vrsti uvezene robe, c) postupno sniženje carina (npr. stupanjem na snagu Sporazuma proizvodi navedeni u DODATKU IV. D) carina će biti smanjena na 80 posto osnovne carine ; dakle, carine će se smanjivati za 20% za proizvode navedene u DODATKU IV. e) i IV. f) carine će se smanjiti prve godine za 10%. S obzirom na moje dugogodišnje praktično iskustvo u poljoprivredi i teorijski rad na ekonomiji međunarodnih odnosa želim upozoriti na slijedeće: Prvo, na proizvodima gdje je EU odredila za naše poljoprivredne proizvode pri izvozu nultu carinsku stopu, moramo biti konkurentni. Nulta carinska stopa za izvoz hrane jeste olakšica izvozniku, ali uz uvjet konkurentnosti. Drugo, odobrene uvozne kvote pri uvozu hrane iz Republike Hrvatske u EU treba ostvariti. Uvozna kvota nije garancija za izvoz hrane iz Republike Hrvatske u EU, nego samo šansa. Rascjepkani gospodarski subjekti u poljoprivredi Republike Hrvatske moraju voditi osmišljenu izvoznu politiku u cilju ostvarivanja uvozno-izvoznih kvota. Pri tome treba skrenuti posebnu pažnju. Dosadašnji odnos poljoprivredno gospodarstvenik - TRŽIŠTE - ZNANOST - TEHNOLOGIJA. Svaka država, a posebno naša u poslijeratnim uvjetima, ima financijska ograničenja. Veće naslanjanje na nju značilo bi brže propadanje. Tržište, znanost tehnologija, podruzetništvo su propulzivni čimbenici razvitka, ali s manjim ograničenjima u odnosu na državu. Koristeći nešto starije podatke istaknut ćemo vanjskotrgovinsku razmjenu poljoprivrednih proizvoda između EU i Hrvatske: 1999. godine Hrvatska je u EU izvezla 75947832 USD, a uvezla 314827489 USD i ostvarila negativni vanjskotrgovački saldo od 238879657 USD. Europska unija iste godine u našem izvozu sudjelovala je sa 17, 62 posto, a u uvozu 44, 58 posto. U našem izvozu poljoprivrednih proizvoda u EU najviše sudjeluju Italija (55561867 USD), Njemačka (46038513 USD), Austrija (15556244 USD), ali druge članice EU su minorne u izvozu hrane iz Hrvatske. Zadatak ovog rada nije istraživanje izvoza hrane, ali nam je dužnost ukazati da treba bježati od strategije "tržišta su zasićena", nego tražiti makar i … ; ; … ; ; … ; ; na takvim specifičnim tržištima. Republika Hrvatska nema velike šanse u izvozu primarnih poljoprivrednih proizvoda na tržište Europske unije. Zbog toga šansu treba tražiti u izvozu visokokvalitetne prerađene hrane. Udio poluproizvoda i gotovih proizvoda hrane u svjetskoj razmjeni se povećava. Poljoprivreda Republike Hrvatske mora se dugoročno prilagođavati tržištu Europske unije. Međutim, na tom putu prilagođavanja stoje i ne baš male prepreke. Naime, o čemu je riječ? U tržišnim gospodarstvima bitna sastavnica je vlasništvo. U poljoprivredi temeljni stup je vlasništvo na zemlji. Kada je riječ o Republici Hrvatskoj, onda statistički podaci govore da je Republika Hrvatska 2000. godine imala 3156000 ha poljoprivrednog zemljišta, od čega u privatnom zemljištu je bilo 2.089.000 ha, a kod pravnih osoba 1.067.000 ha. S tim u svezi ističemo članak 3 Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN, 54/1994): "Na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska. Poljoprivredno zemljište koje je ranijim vlasnicima oduzeto nakon 15. svibnja 1945. ostaje u vlasništvu Republike Hrvatske do okončanja postupka prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN, 92/1996.)." Na osnovi službenih statističkih podataka o vlasništvu na zemlji može se zaključiti da je 2000. godine 33, 8% u državnom vlasništvu. Upravo državno vlasništvo na zemlji zaslužuje (bar za sada) kraću analizu. U studijama (npr. Slavko Juriša: doktorska disertacija, Marijan Maticka: Agrarna reforma , ..) se nalaze podaci da je agrarnom reformom u Republici Hrvatskoj oduzeto 390510 ha zemljišta, a od toga u okrugu Osijek 123105 ha ili 32 posto od ukupno oduzetog zemljišta. U svezi naknade za oduzeto zemljište Država se očitovala još 1996. Ne raspolažem podacima o tome je li se isplaćuju te naknade i koliko je naknada isplaćeno. U ukupnom državnom vlasništvu na zemlji nalazi se i poljoprivredno zemljište koje su kupili bivši poljoprivredni kombinati ili iz vlastite akumulacije ili na kredite, koji su već otplaćeni. Po mom sjećanju IPK Osijek je kupio preko 8000 ha. Davne 1995. sam se izjasnio, kao član radne grupe FAO, Rim da kupljena zemlja ne može ući u fond zemlje koja predstavlja državno vlasništvo (vidjeti moju knjigu: Velika poljodjelska dionička društva). Postoje zahtjevi pojedinih obiteljskih gospodarstava da kupe zemlju (tobož državnu) bivših kombinata, na kojoj i danas rade radnici, čijim dohotkom je i kupovana zemlja. Tek nakon novčane nadoknade vlasnicima oduzeta zemlja agrarnom reformom (1945.) i pravednog rješenja o kupljenoj zemlji od strane bivših kombinata, može se ići u proces trženja zemlje u vlasništvu države. Sredstva dobivena prodajom državne zemlje trebala bi ući u Fond za razvitak poljoprivrede u kojoj bi se financirale investicije u proizvodnju, osvajanje inozemnog tržišta, poljoprivrednu infrastrukturu i slično. Brzina rješavanja statusa državnog zemljišta utjecat će i na veličinu poljoprivrednih gospodarstava. Prema statistici veličina posjeda obiteljskih gospodarstava u Republici Hrvatskoj iznosi oko 3 ha. Ona u Njemačkoj iznosi 18, 7 ha (1990.), Švedskoj 29, 8 ha (1989.), Danskoj 30, 7 ha (1986.). Prema nekim istraživanjima u Republici Hrvatskoj veličina poljoprivrednog posjeda 2021. godine iznosila bi tek oko 7 ha. Za rentabilitet žitarica, industrijskog bilja, vinogradarstva bitna je veličina posjeda. Ona se može rješavati stihijski, ali i programirano. Veličina posjeda nije sama sebi svrha. Kada uvjeti ostvarivanja dohotka budu isti u poljoprivredi i drugim djelatnostima, pa čak i boji (zbog težih uvjeta proizvodnje, zbog dužeg ciklusa proizvodnje itd.), onda će veličina posjeda dobiti svoj ekonomski smisao. Voditi agrarnu politiku Republike Hrvatske čija će poljoprivreda biti konkurentna na europskom i svjetskom tržištu ne znači permanentno govoriti kako imamo prirodne uvjete za takvu proizvodnju, nego svakodnevno ocjenjivati položaj na svjetskom tržištu i otklanjati uzroke našeg zaostajanja.

nije evidentirano

nije evidentirano