hrvatski

Mogući učinci Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji na gospodarstvo istočne Hrvatske

Proturječne su ocjene o značenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Jedni smatraju da je riječ o povijesnom dokumentu za Republiku Hrvatsku a drugi da ga nije trebalo potpisati. No riječ je o politikantskim intrigama koje naše čitateljstvo ne zanima. Do sada Republika Hrvatska u odnosu na svijet i njegovo gospodarstvo bila je tzv. treća zemlja. Jednostavnim rječnikom to znači da nije bila institucionalna (u smislu sporazuma, ugovora i slično), povezana s drugim zemljama. No svjetski trendovi su trendovi povezivanja između zemalja (država). Drugim riječima, manji učinak u gospodarstvu i društvu se postiže u zatvorenom, nego u otvorenom gospodarstvu. Zbog toga na svjetskoj razini djeluje ekonomska zakonitost međunarodnih integracija. Većina ekonomskih teoretičara sve međunarodne integracije dijele u pet tipova: 1. područje slobodne trgovine, 2. carinska unija, 3. zajedničko tržište, 3. ekonomska unija, 5. potpuna ekonomska integracija. Prema tome, područje (zona) slobodne trgovine je najlabaviji tip međunarodne integracije (EFTA, CEFTA itd.), a najčvršći potpuna ekonomska integracija. Postoje ocjene da je Europska unija (EU) na svjetskoj sceni najčvršći oblik međunarodne integracije (ona je robna unija, monetarna unija, socijalna unija i u većoj ili manjoj mjeri politička unija - nema zajedničku vanjsku politiku, nema zajedničku vojsku i slično). Njeni politički stvaraoci nisu se ni iscrpljivali oblikom te integracije, u smislu jeli to federacija, konfederacija, nego su pragmatički govorili da je riječ o svojevrsnoj asocijaciji (pravnim jezikom rečeno Europska unija je sui generis zajednica). U nju je danas uključeno petnaest zemalja, ali je otvorena i za druge zemlje, uz ispunjavanje strožih kriterija. Republiku Hrvatsku u odnosu na Europsku uniju do sada treba sagledavati s dvaju stajališta: 1. institucijskog i 2. funkcionalnog. Prema institucijskom smislu, kao što je rečeno, Republika Hrvatska tretirana je kao treća zemlja. Međutim, nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ona za Europsku uniju ne predstavlja tzv. treću zemlju. Republika Hrvatska je postala pridruženom članicom. Riječ o blažem tipu međunarodne integracije u odnosu na punopravno članstvo. Pridruživanje ili punopravno članstvo s Europskom unijom do sada se odvijalo na osnovi tzv. europskih sporazuma. Međutim, kada je riječ o Hrvatskoj i drugim državama, onda se pridruživanje (udruživanje) odvija prema tzv. regionalnim sporazumima. To je novost i u javnom životu o tome ima nesporazuma. Naime, o čemu je riječ? Teritorij bivše SFRJ, uključujući i Albaniju, je rizično područje - u političkom, društvenom i ekonomskom smislu. Europska unija i druge mirnodopske zemlje (SAD, Kanada itd.) ne podržavaju zemlje s visokim stupnjem rizika. U takvim (rizičnim) područjima nema sigurnosti oplođivanja kapitala, što je temeljni cilj razvijenih i visoko razvijenih zemalja. Upravo zbog toga Europska unija i drugi protagonisti između rizičnih zemalja traže, kao bitan uvjet pridruživanja (udruživanja) uspostavu regionalne suradnje. Temelji ovakve suradnje predviđeni su Paktom o stabilizaciji i pridruživanju koji je usvojen 10. lipnja 1999. u Kölnu. Jedna od važnih odredaba navedenog Pakta glasi: "Pakt o stabilizaciji nije zbog toga nova međunarodna organizacija i ne postoje neovisni financijski izvori i implementirajuća struktura." (istaknuo Lj.B.) U interpretaciji Pakta se ističe: "Pakte teži jačanju zemalja jugoistočne Europe u njihovim nastojanjima da promiču mir, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i gospodarski prosperitet kako bi se ostvarila stabilnost u čitavoj regiji." Dakle, Europska unija i druge zemlje žele znatno bolje političko-ekonomske i društvene odnose u jugoistočnoj Europi, nego kakvi su bili i kakvi su danas. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji temelji se na nekoliko principa između kojih ističemo: 1. princip nereciprociteta, 2. princip asimetričnih odnosa, 3. princip evolucije odnosa. Republika Hrvatska u odnosu na Europsku uniju je zemlja u razvoju, što znači dok ima takav status može uživati u odnosu na razvijene zemlje odgovarajuće povlastice (beneficije). Posljedica principa nereciprociteta je princip asimetričnih odnosa. Zbog toga principa Europska unija je dala veće povlastice Republici Hrvatskoj nego naša zemlja Europskoj uniji. Pridruženo članstvo Republike Hrvatske u odnosu na Europsku uniju je početna faza međunarodne integracije. Ispunjavanjem uvjeta iz Sporazuma Republika Hrvatska se približava uvjetima punopravnog članstva u Europskoj uniji. Međutim, ovo pitanje nije predmetom ovog napisa. Evolutivna klauzula omogućava Republici Hrvatskoj i čvršći odnos s Europskom unijom nego što je pridruženo članstvo. U funkcionalnom smislu riječi Republika Hrvatska je u znatnoj mjeri povezana s gospodarstvom Europske unije. Naime, oko 54% međunarodne razmjene Republike Hrvatske otpada na zemlje članice Europske unije. Posebno su razvijeni odnosi s Italijom i Njemačkom. Bez obzira na visok postotak međunarodne razmjene između Repuplike Hrvatske i Europske unije, još ima prostora i povećanja razmjene s Francukom, Velikom Britanijom itd. Pogrešno bi bilo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji promatrati jednostrano. Sporazum treba promatrati sa stajališta uvoznih i izvoznih transakcija. Zbog postupnog smanjivanja naših uvoznih carina (za slijedećih 6 godina), naše domaće tržište bit će izloženo međunarodnoj konkurenciji. To će predstavljati poteškoće domaćoj proizvodnji koja treba tražiti izlaze u promijenjenim tržišnim uvjetima. Izvozne transakcije mogu za naše izvoznike biti veće, jer će carine i uvozne kvote Europske unije biti manje (za dobar dio proizvoda bit će nulte carinska stope). Nekonkurentnost naših izvoznika predstavljat će tzv. samoograničenje. Drugim riječima, ako naše gospodarstvo nije konkurentno, taj dio tržišta pripast će konkurentnijim izvoznicima iz drugih zemalja. Pogrešno je shvaćanje da je tržište socijalna ustanova. Tržište je tipični predstavnik ekonomskog sustava. Njegova pravila ponašanja treba uvažavati. Tko ih ne uvažava, on s tržišta izlazi. Upravo zbog toga je važno što u procesu prilagodbe europskom tržištu trebaju činiti gospodarski subjekti, znanost, komora, Vlada itd. Valjalo bi, ako ga nema (a mislim da nema) sačiniti program operacionalizacije ostvarivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. On je terminski, bar što se tiče carinske zaštite, determiniran i nema vremena za iščekivanja. Navedeni Sporazum obuhvaća brojne odnose među kojima ističemo: 1. politički dijalog, 2. regionalnu suradnju, 3. slobodno kretanje roba, 4. kretanje radnika, 5. kretanje kapitala, 6. suradnja na brojnim područjima. Težište ovog napisa usmjereno je samo na kretanje roba. Dok se ne ratificira Sporazum o parlamentima zemalja članica Europske unije, vrijedi Privremeni ugovor o trgovini (tzv. Interimni sporazum). Zaštitu zajedničkog tržišta Europska unija obavljat će carinskim stopama i u manjoj mjeri kvotama (teleće meso, vino, riba). Bez obzira na dominantnost nultih carinskih stopa, izvoznici iz Republike Hrvatske ne smiju vlastitom nekonkurentnošću samoograničavati izvoz. Prostor nam ne dozvoljava da o izbjegavanju samoograničenja izvoza više pišemo. Na tom problemu trebaju neprestano raditi i gospodarski subjekti, i znanost i Vlada. Bitno pitanje je i ocjena položaja gospodarstva istočne Hrvatske u ostvarivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. U istočnu Hrvatsku ubrajamo: 1. Osječko-baranjsku županiju, 2. Vukovarsko-srijemsku županiju, 3. Virovitičko-podravsku županiju, 4. Požeško-slavonsku županiju, 5. Brodsko-posavsku županiju. Istočna Hrvatska u Republici Hrvatskoj sudjeluje u površini s 22, 1%, stanovništvu 20, 2% (1991.), zaposlenima 16, 9% (1994.) i bruto društvenom proizvodu s 13, 8% (1991.). Kada se srede statistički podaci za 2001. godinu, mislimo daće oni za istočnu Hrvatsku biti lošiji u odnosu na 1991. (ratne štete, minirana područja, gubici u gospodarstvu, stečajevi itd.). Dakle, startna pozicija istočne Hrvatske je lošija u odnosu na poziciju Hrvatske, iako niti ona nije na zavidnoj razino, pa prelijevanje "praznog u šuplje" nema nikakvog ekonomskog učinka. To ne znači da Vlada ne treba voditi konzistentnu regionalnu politiku gospodarskog razvitka. Naprotiv. Gospodarska struktura istočne Hrvatske temelji se na: poljoprivredi, prehrambenoj industriji, trgovini, ugostiteljstvu i turizmu. Bez obzira na dominantnost poljoprivrede i prehrambene industrije i minornost trgovine, ugostiteljstva i turizma, struktura gospodarstva istočne Hrvatske je tradicionalna i nepropulzivna. Bivši poljoprivredno-industrijski kombinati su u procesu restrukturiranja, ali još uvijek i ideologizacije, motori zapošljavanja i izvoza, kao što je nekadašnji "Kombinat Borovo", današnji "Đuro Đaković" S. Brod i drugi nemaju daha. S gospodarske karte mnogi su gotovo ili potpuno nestali (MIO Standard, OLT, Svilana, Lanara itd. itd.). Nije riječ o "žalu za mladošću", nego je riječ da nema nadomjestka. Trgovačke kuće koje su nikle ne mogu pokrenuti gospodarski razvitak istočne Hrvatske. U istočnoj Hrvatskoj nestale su i izvozne kuće i one samostalne i one u sastavu velikih proizvođačkih organizacija. Loše gospodarsko stanje u istočnoj Hrvatskoj prati i loše političko stanje. U borbi političkih interesa izgubio se interes naroda. Što je gospodarstvo neke zemlje tržišno razvijenije, ono mora biti socijalnije. Tržište je objektivni mehanizam usklađivanja ponude i potražnje, ali ono nema dušu. Zbog toga i je eksplozija nezadovoljstva sindikata. Ima i nezadovoljstva drugih segmenata društva. Pitam se kuda sve to ide? Je li to moguće kontrolirati? Tko će kontrolirati? S kojim oblikom kontrole? Lako je pitati, ali treba davati odgovore. Okviri ovog rada su ograničeni. Ne želim si davati pravo da prozivam strukture, ali bez obzira na bonitet države, na nositelje gospodarstva, znanosti itd. ipak se zna što je čiji zadataka. Probleme gospodarstva istočne Hrvatske treba istovremeno i paralelno rješavati s procesom prilagođavanja uvjetima Europske unije. Ad hoc grupe, slavonsko-baranjski lobiji, međusobna optuživanja više nisu ni palijativna rješenja. Rješenja treba tražiti u konzistentnom gospodarskom sustavu, pravnoj državi, profitabilnim razvojnim programima, infiltraciji znanosti u praksi, eliminaciji siromaštva, solidarnosti itd. Svi se slažu da je kriza neugodna pojava, ali ima i dosta mišljenja koji kažu da će ona roditi i šansu za uspjeh. Što prije to bolje.

nije evidentirano

nije evidentirano