hrvatski

Pravo na upotrebu sile u suvremenom međunarodnom pravu

U suvremenom međunarodnom pravu, posebice u doktrini, postoji gotovo konsenzus u pogledu apsolutne zabrane jednostrane upotrebe sile od strane država, osim u samoobrani. Ta je zabrana sadržana kako u Povelji Ujedinjenih naroda, tako i u drugim najvažnijim univerzalnim i regionalnim međunarodnopravnim dokumentima, kao i u običajnom međunarodnom pravu. No praksa država često je drugačija. Države, doduše, ne osporavaju navedenu zabranu na razini primarne norme, kao svoju obvezu, no pokušavaju, u pravilu vođene vlastitim interesima, u međunarodno pravo uvesti iznimke takvoj zabrani nastojeći ih predstaviti u obliku sekundarnih međunarodnopravnih normi tj. u vidu »reakcije« na kršenje ovih primarnih normi od strane »drugih«. Rad se u tom smislu fokusira na najčešći od takvih pokušaja – ekstenzivna tumačenja prava na samoobranu, kako u smislu nastojanja država na širenju njegovih »vremenskih« granica različitim tumačenjem početka oružanog napada, tako i u smislu širenja njegova sadržaja – u smislu opravdanja upotrebe sile prema nedržavnim akterima.

međunarodno pravo ; agresija ; jednostrana upotreba sile ; samoobrana ; terorizam ; rat

nije evidentirano