hrvatski

Sintaktičke sposobnosti djece koja mucaju

Tečan govor ostvaruje se kontinuirano, prema ritmu, visini, naglasku i intonaciji određenog jezika. Kada je tečan govor prekinut ponavljanjima, produljivanjima ili zastojima, javlja se mucanje (Bloodstein i Bernstein Ratner, 2008). Iako ideja o povezanosti mucanja i jezika potiče istraživanja dugi niz godina, rezultati nisu jednoznačni. Neka su istraživanja pokazala da su jezične sposobnosti djece koja mucaju slabije, dok druga nisu utvrdila razlike u odnosu na njihove tečne vršnjake (pregled: Ntourou, Conture i Lipsey 2011). Psiholingvističke teorije mucanja ističu da se teškoće kod djece koja mucaju ne odnose na jezično znanje, već na procese odgovorne za pristup tom znanju. Drugim riječima, dijete koje muca može, unatoč urednom jezičnom znanju, imati poteškoća u prizivanju i integraciji jezičnih elemenata, što narušava njegovu tečnost. Prvi je cilj ovog rada ispitati razumijevanje i proizvodnju sintaktičkih struktura djece koja mucaju te utvrditi razlikuju li se one u odnosu na djecu koja ne mucaju, rabeći standardizirani test jezičnog znanja te analizu uzoraka narativnog diskursa (pismeni i usmeni). Drugi cilj je ispitati postoji li povezanost sintaktičkih sposobnosti djece koja mucaju i jakosti mucanja. U istraživanju su sudjelovale dvije skupine ispitanika – djeca koja mucaju (N=15) i djeca koja ne mucaju (N=15), između 7 ; 0 i 11 ; 11 godina (prosječna dob 9 ; 2). Za utvrđivanje jakosti mucanja primijenjen je Stuttering Severity Instrument – Fourth Edition (SSI-4 ; Riley, 2009). Kao test razumijevanja sintakse upotrijebljen je Test razumijevanja gramatike (TROG-2:HR ; Bishop, Kuvač Kraljević, Hržica, Kovačević, Kologranić Belić, 2014). Za pripovijedanje (usmeno i pismeno) upotrijebljena je hrvatska inačica instrumenta Multilingual Assessment Instrument for Narratives (MAIN ; Gagarina i sur., 2012 ; hrvatska inačica Hržica i Kuvač Kraljević, 2012). Izračunata je mjera prosječne duljine komunikacijske jedinice (PDKJ). Rezultati su pokazali da se djeca koja mucaju ne razlikuju statistički značajno u odnosu na vršnjake na standardiziranom testu TROG-2:HR, kao ni prema PDKJ-u (pismeno i usmeno). No, postoji značajna i srednje jaka povezanost između jačine mucanja i PDKJ-a (pismeno: p= 0, 044, r= 0, 370 ; usmeno: p= 0, 046, r= 0, 367). Povezanost se može tumačiti u smjeru utjecaja naprednih jezičnih vještina kao rizičnog čimbenika za pojavu mucanja (Watkins 2005), ali ih je potrebno oprezno interpretirati zbog ograničenja istraživanja (nije se pratilo trajanje i vrsta terapije).

dječji jezik, mucanje, sintaktičke sposobnosti

nije evidentirano