hrvatski

Rimski mozaici 7. i 8. stoljeća

Uloga Rima kao spone između Istoka i Zapada posebice se osjeti u umjetničkome stvaralaštvu ranoga srednjeg vijeka. Tema ovoga završnog rada su mozaici grada Rima nastali tijekom 7. i 8. stoljeća koji predstavljaju vrlo važan dio ukupnoga korpusa monumentalnoga zidnoga slikarstva sačuvanoga u tom gradu. Bit će tako obrađeni preživjeli dijelovi mozaičkih ciklusa iz crkvi Sant'Agnese fuori le mura, Santo Stefano Rotondo i San Pietro in Vincoli, zatim ostaci mozaika iz nekadašnjeg oratorija pape Ivana VII. iz stare, porušene bazilike Sv. Petra u Vatikanu te, konačno, mozaici kapele Sv. Venancija u sklopu lateranskog baptisterija. U rimskim mozaicima ovoga doba očituje se jak utjecaj Istoka. Naime, bizantske stilske i ikonografske karakteristike vide se prvenstveno u svetačkim figurama koje su postavljene strogo hijerarhijski i bez međusobne komunikacije. Primjetan je, nadalje, i njihov smještaj na zlatnoj apstraktnoj pozadini na koju su figure postavljene. Draperije prikazanih likova izrazito su linearne te samo naznačuju volumen, ali ne i pokret. Privid volumena ostvaren je i svjetlosnim kontrastima, a upravo oni ukazuju na kvalitetu tih mozaikâ koju dodatno ističe i umješno korištenje bogate dekoracije. Na mozaicima su najčešće prikazani Krist i Bogorodica, sveci-mučenici i anđeli, zatim tetramorf, ali i dva najvažnija biblijska grada – Betlehem i Jeruzalem, koji su uvijek predočeni kao utvrđeni gradovi. Konačno, u tehničkom pogledu, za rimske mozaike 7. i 8. stoljeća može se kazati da su izrađeni od manjih i većih tesera napravljenih od dvaju materijala – stakla i kamena.

Rim, monumentalno slikarstvo, mozaici, 7. i 8. stoljeće

nije evidentirano