hrvatski

Pravo na dostojanstvenu smrt u JIL-u

Pacijenti u JIL-u su teški pacijenti i neki se oporave brzo, lako i bez posljedica, ali neki sporo i potpuno ili djelomično, a neki nikada. Djelatnici su usredotočeni na održavanje života, ali ne i na dostojanstveno umiranje. Neki liječnici čak imaju osjećaj da je smrt pacijenta njihov osobni neuspjeh, a ne dio bolesti, starosti ili teške ozljede. Pacijenti s upitnim oporavkom su najčešće teški pacijenti s lošom prognozom, stari pacijenti ili oni koji imaju teške ozljede (glave, mozga, unutarnjih organa…), mnogi su bez svijesti i djelomično ili u cijelosti ovisni o mehaničkoj i medikamentoznoj potpori koja ih održava na životu. Tehnologija je jedini način održavanja života i samo prolongira proces umiranja. U liječenje i njegu uključen je niz stručnjaka, medicinske sestre, liječnici, fizioterapeuti i dr. koji su tijekom svog školovanja i rada trenirani/educirani za održavanje života, a nisu trenirani/educirani za kvalitetnu brigu o umirućem pacijentu. Neznanje i neprihvaćanje smrti dovodi do stresa djelatnika i obitelji te pacijenta ako je pri svijesti. Intenzivna jedinica je sama po sebi zastrašujuće, bučno, ne intimno i nefamilijarno okruženje, puno se toga može iznenada dogoditi i obitelj bi trebala na vrijeme i u intimnijem okruženju dobiti realnu i njima razumljivu informaciju o stanju njihovog bližnjeg. Objašnjenja i odgovori na pitanja moraju biti nedvosmisleni i bez medicinske terminologije te im treba ponuditi psihološku potporu ukoliko je potrebno (djeca, mladi ljudi…). Ponekad je pacijent u stanju samostalno donijeti neke odluke o svršetku svog života, ali i o tome bi trebala obitelj biti obaviještena na vrijeme. Medicinska sestra je u dobroj poziciji da uvidi duhovne potrebe pacijenta i obitelji. Duhovnost je nešto što je često jedna od važnijih stvari u životu čovjeka i treba ju se bezuvjetno poštovati. Često se teško bolesnima na njihov ili obiteljski zahtjev šalje predstavnik njihove vjere radi pronalaska mira i olakšanja patnji, njihov dolazak se ne smije odugovlačiti. Predstavniku vjere treba se dozvoliti da nesmetano dođe toliko puta koliko pacijent, obitelj ili obred zahtjeva. Kao što je već prije spomenuto „tehnologija“ u nekim situacijama postaje barijera za dostojanstveno umiranje. Prema nekim istraživanjima „tehnološki napredak u medicini“ i agresivno medicinsko liječenje na kraju života straši Amerikance puno više od same smrti. “Agresivna“ tehnologija kod umirućeg pacijenta i medicinskim sestrama je barijera za kvalitetnu skrb. Medicinske sestre se nerijetko nađu u situaciji da više brinu i troše vrijeme na tehnologiju koja održava život pacijenta nego kvalitetnu skrb. Cilj zdravstvene njege umirućeg pacijenta nije ubrzati ili odgoditi smrt već smanjiti patnju i bol, omogućiti najveću moguću kvalitetu umiranja i očuvati osobni dignitet do smrti. U zdravstvenoj njezi umirućeg pacijenta medicinska sestra ne smije pretpostavljati već treba prepoznavati odnosno dijagnosticirati pacijentove probleme i potrebe. Ukoliko je pacijent pri svijesti sestra treba pažljivo procijeniti bolesnikovo tjelesno i psihičko stanje, uvažavajući njegovu percepciju, ali krajnji cilj procjene mora biti palijativni. Mirno i dostojanstveno umiranje za svakog znači nešto drugo: najčešće je to odsutnost boli, nazočnost bliskih osoba, sudjelovanje u obiteljskom životu, završavanje započetih poslova, umiranje u vlastitom domu, sudjelovanje u vjerskim obredima itd. Mirnu i dostojanstvenu smrt često obitelj i zdravstveni djelatnici shvaćaju različito od pacijenta pa to može bili razlog manjkave skrbi za pacijenta na umoru. Medicinska sestra mora razviti iznimnu osjetljivost za pacijentove probleme jer naizgled male stvari mogu za pacijenta biti velike (npr. komunikacija, ugrožena privatnost, neugodan vlastiti miris i dr.). Prisutni su razni strahovi pa se mogu bojati same smrti, patnje, boli, gubitka dostojanstva i samoće. Zdravstvena njega umirućeg pacijenta nerazdvojna je od skrbi za članove obitelji i to u razdoblju od umiranja i nakon smrti. Slušanje i davanje povratne informacije obitelji o ponašanju i reakcijama, ohrabrivanje, jačaju obitelj i tako joj pomažu da izdrži, istodobno bolesnik je mirniji kad zna da njegova obitelj ima podršku jer se većina umirućih pacijenta brine kako će obitelj prebroditi to teško razdoblje. Možemo zaključiti da znajući faze umiranja, principe i ciljeve zdravstvene njege umirućeg pacijenta te paradigme medicinskog sustava “čovjek uvijek umire od bolesti, a ne od starosti” nerijetko umirući i teško bolesni mogu biti liječeni do apsurda. Medicinska sestra svakodnevno je okružena etičkim, moralnim i društvenim dilemama, očekivanjima sredine (bolesnika, liječnika, obitelji) i na kraju objektivnim mogućnostima koje joj stoje na raspolaganju. Na jednoj strani provodi terapijske postupke koje prepisuje liječnik, a s druge strane treba umirućeg pacijenta adekvatno njegovati na posljednjoj dionici njegova života.

smrt, dostojanstvo, JIL, zdravstvena njega, sestrinstvo

nije evidentirano