hrvatski

Zrinski u Pounju

Zrinski u Pounju Knjiga koja je pred Vama donosi dokumentaciju i rezultate istraživanja koji su prikupljeni tijekom realizacije projekta Baština Zrinskih – budućnost Banovine, u 2019. godini. Svrha i cilj toga projekta je obnova i revitalizacija nekoliko nepokretnih kulturnih dobara na području hrvatskog dijela Puonja, u Banovini: kompleksa zgrada s visokom peći u Bešlincu – Rujevac, kaštela Gvozdansko, ruševina crkve sv. Marije Magdalene u Zrinu i staroga grada Zrina (sl. 1). Knjizi su prethodno dodana poglavlja koja obrađuju stariju, prapovijesnu, rimsku i srednjovjekovnu baštinu Banovine, do dolaska Zrinskih u Pounje. Nositelj projekta, koji je sufinanciran sredstvima Europske unije (Europski fond za regionalni razvoj), je Sisačko-moslavačka županija, sa suradnicima: Razvojnom agencijom Sisačko-moslavačke županije (SIMORA), Općinom Dvor i Gradskim muzejem u Sisku. Realizacijom svih aktivnosti planiranih ovim projektom bit će stvorena kvalitetna turistička i kulturna ponuda Općine Dvor, koja će doprinijeti revitalizaciji ne samo navedenih nepokretnih kulturnih dobara, već i novoj afirmaciji općine, koja je gospodarski i demografski osiromašena i opustošena uslijed povijesnih nepogoda koje su taj prostor zadesile posljednjih stoljeća, od turskih rušilačkih pohoda pa sve do Domovinskog rata. Burg Zrin Inicijalna darovnica Ludovika I. iz 1347. godine, kojom je Juraj III. Šubić Bribirski (tj. Juraj I. Zrinski) uveden u posjede u Pounju, zabilježila je samo dva tamošnja toponima, grad Zrin i naselje Stupnicu. Povijesni dokumenti iz mlađih srednjovjekovnih razdoblja sadrže podatke o drugim utvrđenjima, naseljima i plemićkim imanjima čime se upotpunjava slika naseljenosti zrinskoga posjeda u Pounju (sl. 57). Za to je osobito važna jedna založna isprava iz 1490. godine, kojom Pavao III. Zrinski sve svoje posjede zalaže vranskom prioru i dubičkom knezu Bartolu Berislaviću za veliku svotu novca od 25.000 forinti. U tom dokumentu nabrojeno je više gradova i naselja Pavla Zrinskoga, pri čemu je neosporno da je zrinski burg u tom dokumentu nesumnjivo bio najznačajnije mjesto. Ruševine Zrina nalaze se na brdskoj zaravni Zrinske gore, iznad istoimenog sela u općini Dvor, u Sisačko-Moslavačkoj županiji (sl. 81). Izgrađen je na ovalnom platou približne veličine 145 x 40 m te je opasan bedemima koji prate konfiguraciju terena (sl. 78). Geostrateški je smješten na važnoj prometnici koja povezuje dolinu Une, preko Zrinske gore s rijekom Kupom, a po svemu sudeći, takvu je ulogu imao još od prapovijesnih i antičkih vremena. Prvi poznati pisani tragovi o Zrinu u Pounju potječu iz 13. stoljeća, a među najstarijim su posjednicima bili Babonići. Iako o tome nisu poznata sačuvana pisana povijesna vrela, pretpostavlja se kako je upravo Zrin, krajem 13. stoljeća bio jedno od glavnih sjedišta obitelji Babonić te središte njihovih posjeda na lijevoj obali Une. Većina dosadašnjih istraživača povijesti Zrina također iznosi mišljenje kako je Zrin sagrađen upravo u vrijeme stasanja Babonića, u razdoblju od kraja 12. do sredine 13. stoljeća, kada funkciju središta preuzima od Goričke. Dvadesetih godina 14. stoljeća, sukob s hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom I. Robertom doveo je do gubitka posjeda, niza utvrda i slabljenja gospodarske i političke moći obitelji Babonić te se u taj kontekst može smjestiti i njihov gubitak Zrina. Ne zna se kako je kralj Ljudevit došao u posjed tih imanja, ali se pouzdano zna da je kralj 1347. godine bribirskim knezovima Šubićima, točnije maloljetnom Jurju III., sinu pok. Pavla II. Ostrovičkoga, i njegovom skrbniku Grguru, uz oprost za njihovo buntovno ponašanje i za posjed Ostrovicu blizu Skradina, darovao prostrane posjede kojima je upravno sjedište bio utvrđeni Zrin. Posjed kojemu je Zrin bio središte obuhvaćao je područje od lijeve obale Une kod Kostajnice do Žirovca i vrhova Zrinske gore (sl. 57). Podno burga nalazilo se naselje sa župnom crkvom Blažene Djevice Marije (Beate Virginis de Zrin) koja se spominje u popisu iz 1334. godine (sl. 85). Stradala je u vrijeme turskog osvajanja Zrina 1577./1579. godine. U današnjem kulturnom pejsažu Banovine burg Zrin je neosporno najveća i najmonumentalnija utvrda. Od danas vidljivoga, osim zidina čine ju branič-kula uz današnji ulaz (sl. 83), trapezasta kula – bastion na zapadnom bedemu (sl. 90), te ulazi na tri mjesta, korišteni u trima različitim povijesnim trenutcima (sl. 131). Povijesni pristup burgu je s jugoistoka, s one strane gdje se nekada nalazilo selo Zrin (sl. 125), a današnja pristupna staza vodi ispod branič-kule, do zaklonjenih i zatrpanih stuba i do ulaznih vrata u burg koja su nedavno obnovljena. Kad se uđe u grad na prvi se pogled ne vidi mnogo, sve je obraslo travom, grmljem i drvećem. I. Kukuljević u svom opisu Zrina, krajem 19. stoljeća, navodi da je u gradu bio zasađen voćnjak. Po tlu je dosta urušenog kamenja, bez jasno vidljivih ostataka zgrada, iako je jasno da ih je nekada bilo. Djelomično su i potvrđene nedavnim arheološkim iskopavanjima. Zidine koje teku oko izduženoga stjenovitog vrha gotovo su posvuda izvedene po rubu strme litice (sl. 126) koja je mjestimično umjetno oblikovana jer je služila i kao kamenolom u vrijeme gradnje burga. Vanjsko je lice zidina mjestimično u vrlo lošem stanju, ponegdje je oljušteno, naročito na sjevernoj strani burga. Po plohama zidina vidljivo je da su one prezidavane i podebljavane u više navrata. Naročito je zanimljiva zapadna dionica, tamo gdje je trapezasta kula: izrazito nakošeni zidovi izvedeni su kuglastim komadima kamena, tako da mu je površina izrazito reljefna. Lice zida zaštićenog ulaza ispod branič-kule, onog koji je i najnoviji, zidano je dosta grubo, bez klesanih detalja i s dosta spolija (sl. 127). U istočnom je zidu izveden niz omanjih pravokutnih otvora, a nedaleko od branič-kule donedavno su još postojala dva otvora za kosi hitac kroz koje je kontroliralo podnožje bedema. Ivan Kukuljević u svom opisu Zrina navodi da je puškarnica bilo skroz uokrug zidina, što je vidljivo i na starim vedutama Zrina. Sjeverozapadni dio grada nešto je malo uzdignutiji u odnosu na ostalu površinu unutar zidina. Prema starim crtežima poznato da je ondje bila jedna jaka, slobodnostojeća, vjerojatno starija, branič-kula kvadratnog tlocrta, a jedan tlocrt Zrina iz početka 17. stoljeća, nedaleko od te kule bilježi gradsku crkvu, sagrađenu vjerojatno u gotičko vrijeme s posvetom sv. Jurju. Sasvim blizu toj crkvi su dvije veće zgrade za koje se može pretpostaviti da pripadaju gospodarima Zrina. Branič-kula na jugu, danas već prilično ruševna, još je pred Drugi svjetski rat bila pod krovom (sl. 113). Stradala od topovskih granata i požara, 1943. godine. Kvadratnog je tlocrta. Sačuvana do visine drugog kata, a nekad je mogla biti i viša (sl. 129). Zidana je kvalitetno, na srednjovjekovni način, s pažljivo izvedenim pojedinostima. Uglovi su ojačani klesanim kvadrima, kamene su konzole nosile drvene grede stropa. Djelomično je sačuvano nekoliko malih prozora. Ulazna vrata na prvom katu su u sjevernom zidu. Čini se da im se prilazilo vanjskom drvenom galerijom, a kasnije i ljestvama. Arheološka i konzervatorska istraživanja su, u jesen 2004., pokazala da su tijekom vremena mijenjane visine etaža, otvarani novi ulazi i prozori te zatvarani stari. (sl. 130). Najstariji prilaz gradu išao je ispod istočne strane grada prema sjeveru (sl. 131.1), podzidanim putem, a sam se ulaz nalazio na sjevernoj strani burga s dvostrukim vratima, manjim vratima za pješake i većim za konje. Ovaj je ulaz kasnije zazidan (sl. 132). Ulazna kula s istočne strane toga ulaza, koju dosadašnji istraživači nisu uočili, potpuno je urušena. Pred ovim je dvostrukim vratima vjerojatno bio odgovarajući pokretni most, uobičajeni detalj srednjovjekovne arhitekture. Na zapadnoj strani Zrina još je jedan zazidani ulaz: to je uvučena kula pravokutnog tlocrta, s kamenim dovratnikom polukružnog nadvoja. Bedem je na tom mjestu trokutasto uvučen, kako bi se dobilo zaklonjeno mjesto za ulaz. Ovim vratima se prilazilo s jugozapada, no danas je tu kosina brda zarasla u bujnu vegetaciju, tako da je to, za sad, teško provjeriti (sl. 133.1-4). Taj je ulaz bio zaštićen jednom, vjerojatno polukulom pravokutnog tlocrta, kojoj su kasnije značajno podebljani zidovi, tako da je pretvorena u bastion, pomalo trapezastog tlocrta i skošenih zidova. Urušavanja vrha zida ove kule u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća otkrila su jezgru starije, očito gotičke kule, s kvalitetno klesanim uglovnim klesancima. Ulaz na južnoj strani burga, ispod južne branič­kule, je najnoviji. Vrlo je vjerojatno da je izvorno imao natkriveno razvučeno stubište (sl. 134), dodatno branjeno s desetak puškarnica na vanjskom zidu (sl. 135). Kroz taj prolaz ulazilo se u unutrašnje obrambeno dvorište koje je dodatno branilo glavni ulaz u burg. Pretpostavlja se da se i to dvorište razvijalo kroz tri faze (sl. 136). Današnji ostatci grada Zrina ničim ne odaju nekadašnji sjaj koji je morao imati u prošlosti jer je na njemu stolovala jedna od najmoćnijih hrvatskih plemićkih porodica 15. i 16. stoljeća. Dodsadašnja povremena konzervatorska ulaganja nisu doprinijela ni njegovoj povijesnoj valorizaciji, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je na Zrinu rođen i na njemu stolovao jedan od najvećih hrvatskih junaka Nikola IV. Zrinski (Sigetski). Kaštel Gvozdansko Kaštel Gvozdansko sagrađen je na danas pošumljenom uzvišenju sjeverozapadnih obronaka brda Meterize, a nalazi se uz cestu koja povezuje Glinu i Dvor (sl. 187). Sastoji se od kružne branič kule, smještene u jugoistočnom uglu kaštela, te samoga kaštela nepravilnoga trapezoidnog tlocrta s četirima polukulama na uglovima i jednom četverokutom na sjeverozapadnom pročelju (sl. 255). Ugaone polukule su otvorene prema unutrašnjosti kaštela. Tlocrtom je prilagođen konfiguraciji terena, pa je velika strmina terena na jugozapadnoj strani uvjetovala znatnu visinu toga bedema i dviju ugaonih polukula koje ga flankiraju (sl. 189). Stoga te kule imaju i suterensku etažu. Kaštel se razvijao kroz nekoliko građevinskih faza. Prva faza – gradnja kružne branič-kule (između 1463. i 1488.) Kružna branič-kula je vjerojatno najstariji fortifikacijski objekt utvrđenja (sl. 190, 215). Različiti kamen upotrijebljen za njenu gradnju i tehnike zidanja, u odnosu na strukturu zidova ostalog dijela kaštela (sl. 209), ukazuju na to da branič-kula i kaštel nisu građeni istodobno. Samostalna kula je vjerojatno u prvo vrijeme služila za obranu i nadzor rudnika u okolici Gvozdanskog, kojih je eksploatacija potvrđena već 1463. godine, kada je knez Petar II. Zrinski od hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina dobio dozvolu za iskorištavanje rudnih ležišta srebra, olova i drugih kovina na svojim posjedima, i to bez plaćanja kraljevskog regala. Može se pretpostaviti da je gornja približna granica za njeno datiranje oko 1488. godine kada je kaštel prvi put spomenut u povijesnim izvorima kao središte manjega zemljoposjeda s nekoliko sela uokolo njega i već spomenutim rudnicima. U prvoj fazi kula je bila niža u odnosu na današnju visinu (u toj fazi visina joj je 13, 46 m), na što upućuje kontinuirana horizontalna fuga nad bretešom (sl. 198). U to vrijeme bila je natkrivena stožastim krovom i nije imala čardak, pa su breteš i ostali otvori zidnoga plašta bili jedini elementi njene obrane. Druga faza – gradnja trapezoidnog kaštela (prva polovina 16. stoljeća) U drugoj graditeljskoj fazi oko kule je sagrađen kaštel trapezoidnog tlocrta s četirima ugaonim kružnim kulama i jednom ulaznom, pravokutnog tlocrta, na sjeverozapadnom pročelju (sl. 212). Uz jugozapadni i sjeverozapadni zid kaštela, s unutarnje je strane bio priljubljen rezidencijalni jednokatni objekt koji je najvjerojatnije bio sagrađen od drva. Na reprezentativnost objekta ukazuju ponajprije veliki prozorski otvori prvoga kata na jugozapadnom pročelju (sl. 259), kao i pronađeni ulomci arhitektonske plastike. Na unutarnjim licima spomenutih zidova kaštela, sačuvan je cijeli niz rupa za uglavljivanje greda međukatnih konstrukcija i pregradnih zidova, što omogućuje rekonstrukciju organizacije prostorija unutar rezidencije (sl. 264). Prostorije prvoga kata imale su stambenu namjenu, dok su one u prizemlju, s poškarnicama i otvorima za topove, imale obrambenu i gospodarsku namjenu (skladišta hrane i oružja, topionica srebra, trezor i kovnica novca). O postojanju topionice srebra i kovnice novca u Gvozdanskom svjedoče povijesni izvori, ali i pronalazak dvaju ulomaka grafitne posude za lijevanje metala (sl. 213). Gradnjom kaštela, kružna branič-kula našla se unutar njega te su točke obrane (prozorski otvori-puškarnice, breteš) izgubile izvornu obrambenu funkciju. Javila se potreba za nadogradnjom branič-kule, radi boljeg pregleda okolnog područja, ali i boljih mogućnosti obrane. Obodni zidovi su joj povišeni, a na najgornjoj etaži je podignut drveni čardak sa stožastim krovom (sl. 266). Pretpostavku za dataciju druge faze izgradnje Gvozdanskog djelomično potvrđuju pisani povijesni izvoria. Naime, kovnica novca u Gvozdanskom je prvi put spomenuta 1525. godine. Primjerak zrinskog denara iz 1521. godine, čini mogućom pretpostavku da je Nikola III. Zrinski počeo kovati novaci ranije, možda ilegalno ili je prethodno od kralja dobio dozvolu koja nije sačuvana. Neosporno je dakle, da je kovnica novca u Gvozdanskom postojala u dvadesetim godinama 16. stoljeća. Osnivanje kovnice novca podrazumijeva da je kaštel tada već bio sagrađen. Treća faza – obnova utvrde u tursko doba (nakon 1578.) Nakon više turskih pokušaja da zagospodare Gvozdanski, ono je osvojeno tek 14. siječnja 1578. godine, nakon čega je nešto više od stotinu godina bilo pod osmanskom vlašću. Dva dokumenta pohranjena u Štajerskom zemaljskom arhivu ukazuju na to da su Osmanlije dodatno utvrdili kaštel, 1579. i 1593. godine. Vjerojatno je riječ o prikladnim adaptacijama zatečene fortifikacijske arhitekture, zbog tadašnjega intenzivnog korištenja novoga vatrenog oružja većeg kalibra i težine. Na ostatcima fortifikacijskog kompleksa Gvozdanskog, moguće je uočiti nekoliko elemenata koji možda ukazuju na tu tursku pregradnju. Branič-kula je opet povišena, te joj je konstruiran novi stožasti krov, a možda i čardak. Na sjeverozapadu prizemne etaže otvorena su nova vrata te je zazidan breteš trećega kata (sl. 192, 197). I na ziđu okolnog kaštela uočene su neke intervencije: zazidane su puškarnice u suterenskoj etaži zapadne kule te je zazidan jedan od prozora sjeverozapadnog pročelja – onaj uz zapadnu ugaonu kulu (sl. 201.2). Najstariji prikazi Gvozdanskog, iz kraja 17. stoljeća (sl. 219-222), veoma vjerodostojno prikazuju tlocrt kaštela, broj i razmještaj kula, krajolik u kojem se nalazi. Međutim, ni na jednom od njih nije prikazana palača, što ukazuje na mogućnost da je njena drvena građa propala te da nije nadomještena novom. Četvrta faza – od 1687. do sedamdesetih godina 18. stoljeća Gvozdansko je oslobođeno od Turaka 1687. godine. Nakon toga se, prema poznatim povijesnim dokumentima, nekoliko puta raspravljalo o popravcima kaštela, i to za potrebe obitavanja vojske ili radnika gvozdanskih rudnika koji su, u 18. stoljeću, jedno vrijeme ponovo eksploatirani. Što je od spomenutih prijedloga realizirano i u kojoj mjeri, nažalost nije moguće razlučiti. Vjerojatno se radilo o manjim neophodnim popravcima zatečene fortifikacijske arhitekture i, eventualno, gradnji provizornih drvenih objekata u unutrašnjosti, za obitavanje vojske i rudara (sl. 222, 223). Arheološka istraživanja 2019. godine i projekt obnove U ožujku 2019. godine obavljena su sondažna arheološka istraživanja, s ciljem definiranja eventualnih ostatka arhitekture unutar kaštela. Otvorene su četiri sonde – uz zapadnu ugaonu kulu na spoju jugozapadnog i sjeverozapadnog bedema, po sredini sjeveroistočnog bedema, uz južnu ugaonu kulu te na mjestu proboja zida prizemne etaže branič-kule (sl. 254). Arheološkim istraživanjima nisu pronađeni ostatci arhitekture zidane kamenom, što potvrđuje pretpostavku o drvenoj arhitekturi uz jugozapadni i sjeverozapadni bedem. Iznimka su temelji polukružnog zida koji zatvara zapadnu polukulu, a sagrađen je naknadno. Pred južnom kulom nije pronađen takav zid. Unutar branič- kule pronađeni su ostatci podnice s kaldrmom. Od pokretnih nalaza valja izdvojiti više ulomaka renesansne keramike i majolike (sl. 249, 250, 254), ulomke profiliranih stupića koji su vjerojatno pripadali neko od višedijelnih prozora (sl. 205, 259, 262), kao i već spomenuti ulomak grafitne posude korištene pri lijevanju metala (sl. 213). Snimak postojećeg stanja, analiza sačuvane arhitekture, dostupni pisani i grafički izvori, kao i rezultati arheoloških istraživanja prethodili su izradi projekta obnove kaštela Gvozdansko. Projektom je predložena rekonstrukcija branič-kule s novom javnom namjenom koja bi potaknula kontinuiranu brigu o kaštelu. Branič-kula će biti obnovljena prema sačuvanim ostatcima druge faze njezine izgradnje, kada je na raniju kulu nadograđen čardak. Okolni kaštel će biti djelomično rekonstruiran. S obzirom na to da nije poznata izvorna završna kota većine zidanih struktura, rekonstrukcija će biti izvedena na način da sugerira nedovršenost zidova i djelomično predoči rekonstruirane otvore u zidovima kaštela (sl. 255-266). Crkve i samostani Zrina U neposrednoj okolici Zrina, u vrijeme dok su te prostore posjedovali Zrinski, podignut je franjevački samostan i dvije nove crkve. Jedna, s posvetom sv. Mariji Magdaleni i nalazila se na brdskoj kosi nedaleko od burga, dok su crkva Sv. Križa (ex sv. Marija) i franjevački samostan bili sagrađeni u naselju, u polju ispod uzvisine na kojoj se nalazio Zrin (sl. 267). Vrlo je vjerojatno da se manja crkva sv. Jurja (uz palaču Zrinskih?) nalazila i unutar bedema burga, kako se dade naslutiti iz jednoga prikaza Zrina, iz druge polovine 16. stoljeća i povijesnoga podatka s početka 18. stoljeća (sl. 115, 117). Od svih tih sakralnih građevina u Zrinu i okolici, crkva sv. Marije Magdalene do danas je jedina sačuvana, usprkos namjernim destrukcijama koje su je pogađale u novije vrijeme. Crkva sv. Marije Magdalene Ruševine kasnogotičke crkve sv. Marije Magdalene nalaze se nedaleko staroga grada Zrina. Ta je crkva prethodno u literaturi objašnjavana kao crkva franjevačkog samostana sagrađenog 1504. godine. Kritički iznova konzultirajući izvore koje spominju franjevački samostan u Zrinu, kao i analizirajući ostatke crkve, autori su došli do zaključka da crkvu Sv. Marije Magdalene nikako nije moguće poistovjetiti s crkvom franjevačkog samostana. Kvaliteta zidanja i arhitektonske dekoracije, potom dimenzije crkve, kao i mala udaljenost od utvrde Zrin – glavne rezidencije obitelji Zrinski – ukazuju na to da je Sv. Marija Magdalena najvjerojatnije izvorno bila dvorska kapela i cemeterijalna crkva spomenute plemićke obitelji. Još jedan argument u korist ove pretpostavke je i nadgrobni spomenik Nikole III. Zrinskoga i nalaz grobnice unutar crkve kojoj je spomenik pripadao (sl. 76, 316). Analiza vidljivih ostataka crkve, recentna arheološka istraživanja i ponovno iščitavanje arhivskih dokumenata, doveli su i do novih spoznaja o graditeljskim fazama crkve. Sv. Marija Magdalena najvjerojatnije je sagrađena u drugoj polovini 15. stoljeća – nakon 1463. godine kada su Zrinski od kralja Matije Krovina dobili dozvolu za eksploatiranje ruda u okolici Gvozdanskog, što im je donijelo veliku financijsku i gospodarsku korist koja je bila preduvjet za njihovu intenzivniju graditeljsku djelatnost u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća. Kasnogotička kapela sv. Marije Magdalene Crkva sv. Marije Magdalene je prostrana, jednobrodna crkva s izduženim poligonalnim svetištem ojačanim kontraforima i rastvorenim trima velikim gotičkim biforama (sl. 305, 325). Uz južni zid svetišta crkve, izvorno je stajala sakristija kojoj se pristupalo iz svetišta i izvana, kroz zapadna vrata (sl. 310). U recentnim istraživanjima uočeni su novi tragovi koji svjedoče njezino postojanje, a perimetar zidova definiran joj je arheološkim istraživanjima. Svetište crkve bilo je natkrito križno-rebrastim svodovima čemu svjedoče vidljivi otisci i račva svodovnih rebara (sl. 304). Svodovni sustav svetišta crkve sv. Jurja u Maruševcu – datiran u 1482. godinu na temelju natpisa na ključnom kamenu – predstavlja izravnu analogiju za izgled svoda svetišta crkve sv. Marije Magdalene (sl. 306). Crkveni brod bio je natkriven drvenim tabulatom. Sakristija je, poput svetišta, bila natkrivena križno-rebrastim svodom te jednostrešnim krovom koji je bio nešto niži u odnosu na južni zid svetišta. Osobiti doprinos recentnih istraživanja predstavlja i uočavanje tragova izvornih južnih vrata crkve – u brodu između dvaju kontrafora (sl. 310). Barokna obnova crkve sv. Marije Magdalene Zrin je od 1577. do 1687. godine bio pod turskom vlašću, stoga baroknu obnovu crkve valja datirati nakon potonje godine. Izvori 1705., 1720. i 1736. spominju ruševno stanje crkve sv. Marije Magdalene. Godine 1752. zabilježeni su slikarski radovi koje je u crkvi izvodo zagrebački slikar Ivan Matjavecz. Navedeno omogućuje da s većom sigurnošću baroknu obnovu datiramo između 1736. i 1752. godine. Prije barokne obnove srušena je sakristija koja nije obnavljana, a njena vrata u južnom zidu prezbiterija su zazidana. Tijekom barokne obnove zazidana su i vrata u južnom zidu broda crkve, a na istom je zidu probijen novi prozor koji je položajem i osnovnim oblikom simetričan onome kasnogotičkom na suprotnom, sjevernom zidu (sl. 295). Osim toga, u prvoj polovini 18. stoljeća crkva sv. Marije Magdalene dobila je nove liturgijske instalacije – bočne oltare lijevo i desno od trijumfalnog luka u brodu crkve (sl. 300, 329) te pjevalište iznad zapadnog ulaza (sl. 301, 320, 329). Čišćenjem pločnika prezbiterija – tijekom recentnih arheoloških istraživanja – pronađena je i zidana baza oltara (sl. 313, 327). Otklesane profilacije zapadnog lica trijumfalnog luka neosporno dokazuju da su spomenuti barokni pomoćni oltari bili visokog tipa (sl. 321). Na postojanje pjevališta ukazuju konzole i rupe za uglavljivanje drvene konstrukcije na unutarnjim licima bočnih i pročelnog zida crkve te dva, in situ pronađena kamena postamenata za oslanjanje drvenih potpornjaka (sl. 320, 330). Crkva je dobila i barokni, „jahaći“, šesterostrani zvonik na pročelju o kojemu svjedoči najstarija poznata fotografija crkve iz 1901. godine (sl. 273). Smještanje crkve u kontekst korpusa istodobne sakralne arhitekture kontinentalne Hrvatske, upućuje na njezinu veliku vrijednost jer predstavlja jedan od rijetkih sakralnih spomenika kasne gotike koji je sačuvan u izvornom obliku. Naime, ostale crkve navedenog teritorija koja sadrže tlocrtne sličnosti sa Sv. Marijom Magdalenom, radikalno su barokizirane te su tragovi gotičke faze najčešće teško uočljivi (sl. 322-324). Konzervatorska, restauratorska i arheološka istraživanja Prva konzervatorska, restauratorska i arheološka istraživanja te građevinska sanacija crkve sv. Marije Magdalene provodila se od 2004. godine, a s manjim prekidima trajala su do 2018. godine. Tijekom navedenih radova prezidani su zidovi svetišta crkve te je restauriran i djelomično rekonstruiran dio arhitektonske plastike (gotičke bifore svetišta i crkvenog broda (sl. 299, 303) rozeta na pročelju (sl. 281) te okulus uzidan pri vrhu južnog zida crkvenog broda (sl. 277). Također, crkva je djelomično konstruktivno sanirana čime je spriječeno urušavanje njenih zidova, prvenstveno zabati krova crkvenog broda. U ožujku 2019. godine provedena su sondažna arheološka istraživanja kojom prilikom su istraženi svetište, crkveni brod i pretpostavljeni položaj sakristije uz južni zid crkve (sl 337). Uklanjanjem tankog sloja humusa i niske vegetacije, otkriveno je popločanje svetišta i u njemu zidani temelj oltara (sl. 327) te popločanje crkvenog broda (sl. 332). U crkvenom brodu, lijevo i desno od trijumfalnog luka, pronađeni su postamenti baroknih oltara. Pred zapadnim pročeljem, s unutarnje strane, su kamene baze, vjerojatno drvenih potporanjaka koji su podupirali pjevalište, a uz južni zid crkvenog broda pronađena je velika zidana grobnica koja je najvjerojatnije bila obiteljska grobnica Zrinskih. Uz južni zid svetišta bila je prigrađena sakristija kojoj su zidovi sačuvani u temeljima (sl. 336) Navedena istraživanja potpomogla su razjašnjavanju izvornog izgleda i graditeljskih faza crkve sv. Marije Magdalene (sl. 339). Kompleks zgrada s visokom peći u Bešlincu Visoka peć i pomoćne zgrade izgrađene su u blizini ceste koja povezuje Gvozdansko, Bešlinac, Trgove i Dvor (sl. 340, 341). U neposrednoj blizini postrojenja je i potok Žirovnica koji je proces taljenja željeza snabdjevao neophodnom vodom. Sasvim blizu talionici je i rudnik Meterize, koji je otvoren u 19. stoljeću i sve do Drugoga svjetskog rata slovio je kao jedan od najizdašnijih rudnika željezne rude Trgovske gore. Postrojenje za preradu željezne rude sastojalo se od visoke peći koja je s mostom povezana sa zgradom i dizalom preko kojeg je dovožen rudni zasip do grotla visoke peći. Uokolo su popratna postrojenja: zgrada s kompresorom i kotlanom, dva kaupera, rezervoar za vodu, peći za prženje rude s dimnjakom (sl. 363). Željezna ruda je iz rudnika dovožena u vagonetima do zgrade s dizalom. U prizemlju zgrade za snabdjevanje visoke peći željezna ruda je miješana s potrebnim primjesama, dovožena je vagonetima i vagana je prije vertikalnog transporta dizalom (sl. 389). Vaga i temelj dizala s dvama oknima pronađeni su tijekom arheoloških istraživanja u ožujku 2019. godine (sl. 376, 377). Puni vagoneti transportirani su dizalom do vrha ove zgrade, a potom preko mosta s tračnicama do grotla visoke peći (sl. 353). Nakon što je željezna ruda s primjesama iskrcana u visoku peć, taljevina i troska su se izljevali kroz sačuvana grotla u gnijezdu visoke peći (sl. 358, 365). Do danas je sačuvana visoka peć te zgrada s dizalom (sl. 397), dok o popratnim postrojena te njihovu izgledu djelomično svjedoče samo pisani izvori i stare fotografije (sl. 363, 383, 386). Povijesni izvori potvrđuju da je postrojenje za preradu željezne rude, s kraćim ili dužim prekidima, bilo u funkciji od 1870. do 1941. godine. Prva faza proizvodnje sirovog željeza u Bešlincu (1870. – 1897.) Gradnja visoke peći za taljenje željezne rude može se datirati u 1870. godinu, a pripisuje se Mariborcu Aloisu Frohmu. Godine 1896. postrojenje je osuvremenjeno kauperom i mijehom za upuhivanje zraka u peć. Godinu dana nakon osuvremenjivanja visoke peći (1897.), ona je ponovo ugašena. Već u prvoj fazi postrojenje za taljenje željezne rude u Bešlincu sastojalo se od četiriju objekata od kojih su danas u elevaciji vidljiva samo dva – visoka peć i zgrada s dizalom jugozapadno od nje. Sjeverozapadno od ovih objekata, a vjerojatno paralelno i veoma blizu njih, nalazila su se još dva objekta – grijač zraka (kauper) te zgrada s parnim strojem i kotlovima za zagrijavanje vode i s pumpama za vodu. Od potonjih dviju zgrada, za sada, nema vidljivih tragova (sl. 411). U prvoj fazi visoka je peć bila nešto niža u odnosu na današnje stanje te je sustav cijevi razdjelnika zraka za dovođenje predgrijanog zraka iz kaupera u gnijezdo peći najvjerojatnije bio vidljiv u eksterijeru (sl. 381). U prizemnoj etaži zgrade s dizalom bio je smješten mijeh za upuhivanje zraka u gnijezdo visoke peći, radi povišenja temperature potrebne za taljenje željezne rude (sl. 389, 392). Druga faza proizvodnje sirovog željeza u Bešlincu (1904. – 1913.) Četiri godine nakon gašenja visoke peći (1901.), belgijsko društvo iz Bruxellesa Société anonyme des hauts fourneaux , mines et forêts en Croatie – Trgove – Bešlinac je obnovilo proizvodnju. Godine 1904. postrojenje je osuvremenjeno nabavkom tlačnog stroja i željeznih kotlova. Glavna promjena u odnosu na prvu fazu je uvođenje novog sustava za upuhivanje predgrijanog zraka u visoku peć, koji više nije bio vidljiv u eksterijeru, već je smješten u unutrašnjost zgrade s visokom peći, konkretno u ophod između gnijezda peći i vanjskih zidova prizemne etaže zgrade s visokom peći (sl. 395). Kako je sada postojala bojazan od otapanja bakrenih sapnica zbog neposredne blizine užarene visoke peći, ugrađen je i sustav za njihovo rashlađivanje. Ostatci ovoga sustava također su pronađeni tijekom arheoloških istr

Zrinski ; Pounje ; Zrin ; Sv. Marija Magdalena Zrin ; Gvozdansko ; Bešlinac

nije evidentirano