hrvatski

Povijesni diskurs stručnog usavršavanja i trajne izobrazbe nastavnika

Usporednom analizom odabranih povijesnih i suvremenih pedagoških dokumenata stručno usavršavanje se prepoznaje kao trajna i neodvojiva komponenta nastavničke profesije. Trajno usavršavanje odgojno-obrazovnih djelatnika nepravedno se pripisuje tek vremenu paradigme cjeloživotnog obrazovanja. Pedagoški teoretičari nastavničkoj profesiji od njezinih početaka i pokušaja zakonske regulative te njezina društvenog etabliranja propisuju trajnu potrebu stručnog usavršavanja u svrhu profesionalnog razvitka i karijernog napredovanje, kao i obvezu neprestanog učenja. Već u prvom zakonskom dokumentu iz 1874. godine propisano je individualno i produžno obrazovanje svih učitelja. Time stručno usavršavanje postaje ključna sastavnica učiteljske profesije a kasnije i svih odgojno-obrazovnih djelatnika. Analizom povijesnih dokumenata utvrđena je sto pedeset godišnja zakonska i propisima regulirana trajna obveza stručnog usavršavanja nastavnika koja u praksi često nije ostvarena. Nakon dosegnute sveučilišne razine inicijalnog obrazovanja svih nastavnika i učitelja, potrebno je stvoriti uvjete za njihovo sustavno i učinkovito stručno usavršavanje.

cjeloživotno obrazovanje, profesionalno učenje, permanentno obrazovanje, školski propisi

nije evidentirano