hrvatski

REVIZIJA nadzorni mehanizam korporativnog upravljanja

Sigurnost i uspješnost poslovanja poduzeća u interesu je brojnih interesno-utjecajnih skupina, koje temeljem informacija o poduzeću donose različite poslovne odluke. Kako bi se zaštitili njihovi interesi, bitno je djelovanje sustava korporativnog upravljanja, kao skupa pravila i postupaka kojima uprava osigurava odgovornost, poštenje i transparentnost u odnosu poduzeća prema interesno-utjecajnim skupinama (vjerovnicima, kupcima, menadžmentu, zaposlenicima, vladi i zajednici). S druge strane, sudionici koji svojim djelovanjem i izvršavanjem vlastitih ovlasti, obveza i odgovornosti aktivno participiraju u cjelokupnom procesu korporativnog upravljanja i pridonose ostvarivanju njegovih ciljeva jesu: uprava i viši menadžment, revizijski odbor, interni i eksterni revizori, regulatori i udruženja. Njihove aktivnosti usmjerene, ponajprije, nadziranju rizika i funkcioniranju sustava internih kontrola, pretpostavka su za realizaciju postavljenih ciljeva organizacije i održavanju njezinih vrijednosti. Smjernice i preporuke za oblikovanje učinkovitog sustava korporativnog upravljanja navedene su u Načelima korporativnog upravljanja OECD-a, tj. Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Mehanizmi korporativnog upravljanja uključuju sve alate, postupke i odnose koji djeluju u svrhu ostvarivanja ciljeva korporativnog upravljanja. Transparentno financijsko izvještavanje je jedan od najvažnijih internih mehanizama korporativnog upravljanja sa stajališta sadašnjih i budućih investitora, s obzirom da predstavlja sliku ponašanja i rada menadžmenta poduzeća. Uloga financijskog izvještavanja bitna je sa stajališta korisnika financijskih izvještaja, samih poduzeća, ali i financijskih tržišta odnosno društva u cjelini. Objavljeni financijski izvještaji predstavljaju znatan informacijski potencijal različitim interesnim skupinama za donošenje poslovnih odluka koje će dovesti do ostvarivanja željenih ciljeva i interesa, što je moguće samo uz relevantne, dostatne i pouzdane informacije. Objavljene financijske informacije omogućuju dioničarima, investitorima, kreditorima i ostalim zainteresiranim korisnicima bolje razumijevanje poslovanja poduzeća, što je posebno značajno ako se uzme u obzir da je takvim korisnicima u načelu ograničen pristup informacijama o poduzeću. Zbog toga je jedna od uloga financijskog izvještavanja smanjivanje informacijske asimetrije odnosno pružanje uvida u financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzeća. Smanjivanje informacijske asimetrije istodobno može imati i značajne koristi za dobrobit poduzeća, posebno u slučaju kad poduzeće dobrovoljno pruža više informacija od onoga što se minimalno zahtijeva zakonom. Objavljivanje informacija smanjuje neizvjesnost i skepticizam investitora, privlači ulagače, jača povjerenje u menadžment poduzeća i smanjuje vjerojatnost financijskih manipulacija, što u konačnici dovodi do smanjivanja troška kapitala i rasta vrijednosti poduzeća. Računovodstvo se može promatrati kao uslužna funkcija procesu korporativnog upravljanja. Uobičajeno se računovodstvo opisuje kao prikupljanje podataka, njihova obrada, tj. procesiranje u informacije te prezentiranje tih informacija zainteresiranim korisnicima. Prije svega, radi se o financijskim informacijama koje su usmjerene na prošlost, sadašnjost i budućnost. Prema tom konceptu knjigovodstvo je samo dio računovodstva, a računovodstvo predstavlja širu cjelinu koja je usmjerena na planiranje, evidentiranje, kontrolu i analizu te na računovodstveno informiranje. U kontekstu računovodstvenog procesa uobičajeno se govori o transformaciji ulaznih podataka u izlazne informacije. Svaka obrada podataka započinje s općepoznatom shemom koja obuhvaća nekoliko faza. U osnovi, radi se o procesu obrade u kojem se ulazni podaci pretvaraju u izlazne informacije. Izvori podataka jesu poslovni događaji temeljem kojih nastaju knjigovodstvene isprave. Nakon što se utvrdi da određeni poslovni događaj treba biti evidentiran u računovodstvenom sustavu slijedi evidencija u poslovnim knjigama. Generiranje informacija odnosno izvještavanje predstavlja završnu fazu računovodstvenog procesa. Financijski izvještaji za eksterne korisnike su propisani računovodstvenim standardima i drugim zakonskim propisima i uobičajeno se nazivaju temeljnim financijskim izvještajima (bilanca, račun dobiti i gubitka, izvještaj o promjenama kapitala (glavnice), izvještaj o novčanim tokovima te bilješke uz financijske izvještaje). U kontekstu tih pravila, pri sastavljanju financijskih izvještaja, vrlo značajnu ulogu imaju računovodstvene pretpostavke (koncepti) koje prethode računovodstvenim načelima te sama računovodstvena načela koja su ishodište računovodstvenih standarda (standarda financijskog izvještavanja). Razumljivo je da i interni korisnici, za potrebe odlučivanja, koriste ovako strukturirane temeljne izvještaje, ali zahtijevaju i druge detaljnije izvještaje, čija struktura i rokovi sastavljanja ovise od samih internih potreba. Uobičajeno se ističe kako je računovodstvo poslovni jezik, tj. jezik poslovanja, a analiza financijskih izvještaja, koja se temelji na računovodstvu i financijskom računovodstvu, omogućava primjenu tog jezika u svim poslovnim situacijama. U tom kontekstu, analiza financijskih izvještaja može se opisati kao proces primjene različitih analitičkih instrumenata i postupaka pomoću kojih se podaci iz financijskih izvještaja pretvaraju u upotrebljive informacije relevantne za upravljanje. Uobičajeno se kao osnovni instrumenti i postupci analize ističu horizontalna analiza, vertikalna analiza te analiza pomoću financijskih pokazatelja (likvidnosti, zaduženosti, aktivnosti, ekonomičnosti, profitabilnosti, investiranja te pokazatelja temeljem izvještaja o novčanim tokovima). Objavljeni financijski izvještaji predstavljaju znatan informacijski potencijal temeljem kojeg sve interesne skupine koje sudjeluju u sustavu korporativnog upravljanja trebaju donijeti poslovne odluke kojima će ostvariti željene ciljeve i interese. Tradicionalno, eksterni revizor je imao važnu ulogu u nadzoru kvalitete financijskog izvještavanja i zbog toga je vrlo važan sudionik procesa korporativnog upravljanja. Potreba za uvođenjem revizije kao nadzornog mehanizma obično se objašnjava teorijom agenata. U suvremenim uvjetima poslovanja vlasnika ima mnoštvo i nemaju svi znanja ni mogućnosti da donose poslovne odluke, a niti bi se poslovno odlučivanje moglo provoditi na taj način. Zbog toga vlasnici u načelu angažiraju profesionalce-menadžere kojima delegiraju ovlasti vođenja poduzeća. Dva su temeljna problema koji se javljaju u agencijskom odnosu. Prvo, moguće je da se razilaze želje i ciljevi principala i agenta, tako da principal nije siguran djeluje li agent u njegovu najboljem interesu. Drugo, postoji problem podjele rizika: kako principal i agent imaju različiti odnos prema riziku, oni mogu preferirati i različite akcije. I u toj situaciji principal ne mora biti uvjeren da su poduzete akcije glede smanjenja rizika doista ispravne i da štite njegov interes. Zbog toga su principali spremni podnijeti dodatne troškove, kao što su troškovi nadzora, što se može postići revidiranjem financijskih izvještaja. Na taj način revizori povećavaju razinu povjerenja u financijske izvještaje. Revizija se može definirati u užem i širem smislu. U užem smislu, revizija je usmjerena na ispitivanje i izražavanje mišljenja o realnosti i objektivnosti financijskih izvještaja, a u širem smislu na ispitivanje cjelokupnog poslovanja poduzeća s ciljem utvrđivanja usklađenosti s unaprijed postavljenim kriterijima te davanja savjeta i preporuka za uklanjanje uočenih slabosti i nedostataka. Prema tome, istraživanje je usmjereno prema dva osnovna pravca ili segmenta cjelokupne revizijske profesije, a to su: eksterna revizija i interna revizija. Za poslovno odlučivanje potrebne su realne i objektivne informacije. Revizija je instrument (sredstvo) kojim se osigurava realnost i objektivnost informacija o poslovanju poduzeća. Navedena je teza da je revizija znanstvena disciplina ili instrumentalno područje upravljačke ekonomije. Polazeći od činjenice da svaka znanstvena disciplina određenog stupnja izgrađenosti ima svoja pozitivna i normativna obilježja ili svoj ontološki i operacionalni dio koji su u reverzibilnoj interakciji, pristupilo se oblikovanju i razmatranju sadržaja revizijskog teorijskog okvira kao postojećeg skupa dostignutog znanja o temeljnim konceptima, kategorijama i pojmovima, što je polazište i okvir za oblikovanje procesa revizije. To implicira potrebu pojmovnog određenja revizije, razmatranja povijesnog razvoja revizije u svijetu i u Hrvatskoj te upoznavanja i razumijevanja zahtjeva temeljnih revizijskih načela. Osim toga, od posebnog je značenja razlikovanje pojedinih vrsta revizije. Treba istaknuti da prilikom razmatranja pojedinih vrsta revizije ustvari polazimo od specifičnih kriterija promatranja jednog te istog postupka. To znači da se postupak revizije, s obzirom na različite kriterije promatranja, može razmatrati u kontekstu različitih vrsta revizije. Sve mikroekonomske discipline u središtu svog razmatranja imaju poduzeće, tj. poslovanje poduzeća. Iz toga slijedi da je objekt istraživanja svih tih disciplina poslovanje poduzeća. Kod definiranja objekta revizije uvažava se taj stav s tim što se kod objekta revizije, osim na poslovanje poduzeća, naglasak stavlja i na financijske izvještaje. Ono što reviziju bitno razlikuje od ostalih mikroekonomskih disciplina je specifičan aspekt razmatranja toga istog objekta i u tom kontekstu moguće je govoriti o predmetu revizije. Sukladno određenju objekta, predmet revizije je stupanj usklađenosti poslovanja poduzeća i njegovih financijskih izvještaja s unaprijed postavljenim kriterijima. U reviziji se, kao i u ostalim disciplinama, koriste određene metode koje predstavljaju smišljen planski postupak za postignuće određenog cilja. Povezano s tim, sistematizirane su neke opće metode revizije koje se primjenjuju u reviziji, ali i u svim drugim znanstvenim disciplinama (induktivna, deduktivna, iskustvena metoda), ali i specijalne metode revizije koje se klasificiraju s obzirom na intenzitet, smjer, opseg i način revizijskog ispitivanja. Osim toga, sve intenzivnije se primjenjuju analitički postupci u reviziji. S obzirom na to da je revizija u zemljama razvijenoga tržišnog gospodarstva jedna od značajnih poluga razvoja, nužno je i razmatranje temeljnih konstitutivnih elemenata eksterne, interne i državne revizije kao profesije. U tom kontekstu, identificirani su i elaborirani temeljni konstitutivni elementi pojedinih vrsta revizija kao profesija. Definirani temeljni kategorijalni elementi revizijskog teorijskog okvira nisu statični, naprotiv, budući da počivaju na praktičnim spoznajama i iskustvu, neprekidno se razvijaju i usavršavaju. Dakle, nisu posrijedi konačni rezultat dostignuća teorije, već dostignuta razina znanja koju u budućnosti treba razvijati i obogaćivati te prilagođavati suvremenim trendovima i promjenama u užoj i široj okolini poduzeća. Prezentirani sadržaj revizijskog teorijskog okvira čini ishodište za oblikovanje revizijskog procesa koji će najbolje odražavati specifičnosti konkretnog predmeta revizijskog ispitivanja. Naime, polazeći od cjelovitosti kao ključnog kriterija u strukturiranju ovog istraživanja, uz oblikovanje i razmatranje sadržaja revizijskog teorijskog okvira, kao drugi relevantni i ne manje važan aspekt promatranja postavilo se istraživanje cjelokupnog procesa revizije kojim se osigurava uspješno ostvarivanje svih njezinih ciljeva. Proces revizije obuhvaća niz složenih aktivnosti koje su povezane, međusobno uvjetovane, slijede jedna iz druge, a njihov je krajnji rezultat revizorovo mišljenje kao podrška poslovnom odlučivanju. Mnoštvo čimbenika utječe na oblikovanje sadržaja toga procesa u konkretnim situacijama. Svaka faza revizijskog procesa, ovisno o potrebama, raščlanjuje se na veći ili manji broj podfaza. Kvaliteta aktivnosti u jednoj fazi uvjetuje kvalitetu aktivnosti u idućoj i tako pridonosi kvaliteti jedinstvenog procesa revizije. Kojoj će se fazi cjelokupnog procesa revizije i postupcima unutar nje pridavati veći ponder, ovisi o profesionalnoj prosudbi revizora i njegovoj spremnosti preuzimanja rizika i odgovornosti za iskazano mišljenje. Poznavanje i razumijevanje sadržaja temeljnih faza procesa revizije na globalnoj, općoj razini može biti koristan vodič u oblikovanju primjerenih praktičnih rješenja. U tom kontekstu, polazeći od sadržaja revizijskog teorijskog okvira, definirane su i opisane temeljne faze integrativnog procesa revizije financijskih izvještaja i interne revizije kao dvaju najznačajnijih segmenata ukupne revizijske profesije. Definiranjem i oblikovanjem procesa revizije financijskih izvještaja i interne revizije, stvara se mogućnost ne samo utvrđivanja okvira unutar kojeg revizor strukturira svoje aktivnosti, nego i uspostavljanja međusobnih veza i odnosa između pojedinih faza te sustava povratnih veza koje omogućuju nadzor i unapređuju kvalitetu toga procesa. U takvim okolnostima stvaraju se i pretpostavke za povećanje ekonomičnosti toga procesa, što u uvjetima ograničenih revizijskih resursa također opravdava takav pristup. Pojednostavljivanje procesa revizije, najčešće kao posljedice neznanja, površnosti i potpuno pogrešnog pristupa pokušaju racionalizacije toga procesa, redovito se negativno odražava na njegovu kvalitetu, što dovodi u pitanje smisao postojanja i djelovanja institucije revizije. U kontekstu procesa revizije financijskih izvještaja i interne revizije, a polazeći od nekih relevantnih pitanja i uočenih problema, ukazano je na potrebu poboljšanja te su predloženi mogući smjerovi djelovanja revizora u pojedinim segmentima toga procesa s ciljem njegova unapređenja u cjelini. Revizijska načela osnovna su pravila ponašanja kojih se u reviziji treba pridržavati. Revizijska načela čine ishodište za oblikovanje revizijskih standarda. Revizijski standardi čine temeljni okvir samog procesa revizije financijskih izvještaja. Pored prikaza strukture i sadržaja Međunarodnih revizijskih standarda, koji čine temeljni okvir za postupak obavljanja revizije financijskih izvještaja u našim uvjetima, prikazani su i obrađeni najpoznatiji nacionalni revizijski standardi – standardi koje donosi Odbor za nadzor nad računovodstvom javnih poduzeća te standardi koje donosi Američki institut ovlaštenih javnih računovođa. Revizijski standardi sadrže okvirnu metodologiju obavljanja revizije odnosno globalni i opći pristup kojeg u konkretnim uvjetima treba operacionalizirati i konkretizirati u obliku usvojene metodologije rada revizijske tvrtke. Uz same revizijske standarde, izložene su i osnovne odrednice Međunarodnih standarda za angažmane uvida, Međunarodnih standarda za angažmane s izražavanjem uvjerenja te Međunarodnih standarda za povezane usluge. Osim revizijskih standarda, važna pretpostavka korektnog obavljanja revizije financijskih izvještaja jesu odgovarajuća etička načela i pravila profesionalnog ponašanja revizora sadržana u kodeksu profesionalne etike koji donose nacionalni instituti revizora. U svjetskim razmjerima, najpoznatiji je američki Kodeks profesionalne etike koji je donio Američki institut ovlaštenih javnih računovođa (AICPA) i Kodeks etike za profesionalne računovođe Međunarodne federacije računovođa (IFAC). Polazeći od njihova sadržaja, može se zaključiti da se uz stručna znanja i sposobnosti, revizori moraju odlikovati visokim moralnim vrijednostima i osobnim kvalitetama s obzirom na prirodu posla kojim se bave. Cjelokupni proces revizije financijskih izvještaja podijeljen je u nekoliko, opširno obrađenih, temeljnih faza: definiranje revizijskih ciljeva, preliminarne aktivnosti i preuzimanje obveze revizije, upoznavanje poslovanja klijenta i planiranje revizije, procjena revizijskih rizika i značajnosti, upoznavanje i ocjena sustava internih kontrola klijenta, utvrđivanje strategije revizije, prikupljanje revizijskih dokaza, formiranje radne dokumentacije te kompletiranje revizije i sastavljanje revizorova izvješća. Pitanje kontrole kvalitete revizorova rada sve više dolazi do izražaja posebno u uvjetima narušenog povjerenja u financijsko izvještavanje, ali i u revizijsku profesiju. Naime, općenito kontrola kvalitete revizije može se pratiti na razini revizijskog društva i na razini pojedinačne revizije. Pitanje kontrole kvalitete na razini revizorskog društva znači da sukladno standardima svako revizorsko društvo mora uspostaviti i održavati sustav kontrole kvalitete kojim će se postići razumno uvjerenje da revizorsko društvo i revizori djeluju u skladu s profesionalnim standardima te ostalim regulatorskim i zakonskim odredbama te da su izvještaji koje revizorsko društvo izdaju prikladni u pojedinim okolnostima. Nasuprot tome, zahtjevi koji se odnose na pojedinačne revizije, između ostaloga, obuhvaćaju odgovornosti vodstva za kvalitetu revizije, relevantne etičke zahtjeve, prihvaćanje i zadržavanje odnosa s klijentom i posebne revizijske angažmane, provedbu samog angažmana, monitoring te dokumentiranje. Osim postavljanja kvalitetnih standarda pokazalo se da je potrebno uspostaviti i eksterno osiguranje kvalitete revizije. Eksterno osiguranje kvalitete se je u početku organiziralo u okvirima revizijske profesije, međutim, praksa je pokazala nedostatke takvog pristupa zbog čega se uvodi autoritet javnog nadzora revizije. S obzirom da je organizacija i djelovanje autoriteta javnog nadzora povezana s kvalitetom revizije u radu se obrađuju različiti sustavi i odgovornosti autoriteta javnog nadzora. Sustav dvojnog knjigovodstva, računovodstveni informacijski sustav i poslovni sustav omogućava da se neke transakcije promatraju povezano pa se onda govori o pojedinom poslovnom ciklusu ili poslovnom procesu. Primjerice, ako se radi o procesu prodaje onda on uobičajeno započinje s narudžbom kupca, realizacijom prodaje, knjiženjem prihoda i potraživanja od kupaca, a naplata potraživanja od kupaca u konačnici rezultira priljevom novca na žiroračun. Pri tome, pristup poslovnog ciklusa ili poslovnog procesa omogućava revizoru vizualizaciju konta bilance i računa dobiti i gubitka koji su relevantni u tom procesu. Na taj način revizori definiraju dokazne testove i testove kontrola koji su povezani s tim procesom. U kontekstu specifičnosti revizije pojedinih ciklusa ili procesa, u okviru ove knjige detaljno je opisana revizija sljedećih ciklusa: revizija potraživanja od kupaca, revizija dugotrajne materijalne imovine, revizija plaća, revizija zaliha, revizija obveza i kapitala te revizija novca i novčanih ekvivalenata. Na razini svakog ciklusa definirane su uobičajene poslovne promjene, kao i dokumenti koji prate te poslovne promjene. Isto tako su identificirana rizična područja na razini pojedinog ciklusa odnosno područja gdje je poželjno uspostaviti interne kontrole. Detaljno upoznavanje i snimanje poslovnih procesa je nezaobilazna faza u reviziji financijskih izvještaja kako bi revizor mogao oblikovati odgovarajuću strategiju revizije. Ovisno o rezultatima testova kontrola, čiji su primjeri izloženi za svaki od šest ciklusa, revizor mora provesti manje ili više dokaznih testova. Uobičajeno se za početak koriste dokazni analitički postupci, kao postupci koji mogu poslužiti kao upozoravajući signali na područja koja zahtijevaju detaljnije razmatranje. U daljnjem prikupljanju revizijskih dokaza, neki revizijski ciljevi se mogu ispitati provođenjem testova salda, dok su za neke nužni testovi poslovnih događaja. Pritom je svaki ciklus specifičan, ali se kroz ovo poglavlje konstantno naglašava da su svi ciklusi međusobno povezani i zato se ne mogu promatrati izolirano. Jedna od temeljnih pretpostavki kvalitete obavljenih revizija je i uspješna suradnja između revizijskih odbora kao internih nadzornih mehanizama korporativnog upravljanja i eksternog revizora. U tom kontekstu, revizijski odbor i eksterni revizor trebaju komunicirati o svim značajnim pitanjima vezanim uz procese financijskog izvještavanja i revizije. Osim toga, revizijski odbori trebaju preuzeti odgovornosti imenovanja, ponovnog imenovanja ili opoziva revizora, osigurati neovisnost revizora te raspravljati s eksternim revizorima o revizijskim nalazima, rezultatima i ostalim informacijama koje su raspoložive eksternom revizoru tijekom cjelokupnog procesa revizije financijskih izvještaja. U suvremenim uvjetima poslovanja revizijskih odbori predstavljaju vrlo važne interne nadzorne mehanizme korporativnog upravljanja i nezaobilaznu kariku u osiguranju kvalitete u procesu revizije financijskih izvještaja. Da bi informacije u financijskim izvještajima bile upotrebljive i korisne, podrazumijeva se njihova kvaliteta. To implicira razmatranje revizije financijskih izvještaja koja je usmjerena ispitivanju realnosti i objektivnosti financijskih izvještaja, čime se osigurava njihova pouzdanost i znatno pridonosi njihovoj kvaliteti. Budući da informacije sadržane u financijskim izvještajima često nisu dovoljne za donošenje onih najznačajnijih odluka, ukazano je i na potrebu te mogućnosti proširenja usluga revizije financijskih izvještaja u smislu pomoći klijentu u definiranju, razvijanju, pronalaženju i potvrđivanju vjerodostojnosti nekih drugih, često nefinancijskih informacija. U kontekstu suvremenog poslovanja, pred revizore se postavljaju sve stroži zahtjevi neovisnosti. Jedan od mogućih mehanizama koji su osmišljeni s ciljem osiguranja neovisnosti revizora i poticanja konkurencije na revizijskom tržištu je uvođenje zajedničke revizije. Najopćenitije rečeno, zajednička revizija je revizija koju provode dva ili više neovisna revizora koji izdaju jedno revizorovo izvješće, što znači da dijele odgovornost za izraženo mišljenje. Obavljanje zajedničke revizije nosi sa sobom brojne izazove koji se odnose na alokaciju revizijskih zadataka, koordinaciju procesa, kao i postupanje u slučaju razlike u revizijskim mišljenjima. Francuska je trenutačno jedina zemlja Europske unije u kojoj je zajednička revizija obvezna za sva poduzeća koja objavljuju konsolidirane financijske izvještaje, dok je u Hrvatskoj zajednička revizija obvezna samo za najveća poduzeća koja zadovoljavaju uvjete propisane Zakonom o reviziji. Kako bi se razgraničili pojmovi revizija financijskih izvještaja i forenzična revizija te istodobno definirali uvjeti u kojima poduzeća angažiraju forenzične revizore, prezentirane su osnovne odrednice forenzične revizije kao znanstvene i stručne discipline koja sve više dolazi do izražaja. Svrha forenzične revizije je dokazati ili opovrgnuti postojanje prijevare u poduzeću. Za razliku od revizije financijskih izvještaja koja provjerava jesu li ili nisu informacije iz financijskih izvještaja realno prikazane u razdoblju od godine dana, forenzična revizija nema takvog vremenskog ograničenja. To ustvari znači da forenzična revizija može provjeravati i istraživati pojedine račune od njihova nastanka. Razlike između revizije financijskih izvještaja i forenzične revizije najviše dolaze do izražaja u fazi izvješćivanja. Naime, kao konačan rezultat procesa revizije financijskih izvještaja revizor izražava mišljenje. Značajna neusklađenost u informacijama iz financijskih izvještaja s postavljenim kriterijima mogu rezultirati izražavanjem negativnog mišljenja, mišljenja s rezervom ili se revizor može suzdržati od izražavanja mišljenja. Posljedice u slučaju da forenzični revizor otkrije prijevaru su drugačije. Forenzični revizor u slučaju otkrivanja prijevare treba pravno ispitati prijevaru te pozvati na odgovornost osoba koji su na bilo koji način doprinijele počinjenju prijevare. Isto tako je razmotrena uloga eksternog revizora u sprječavanju pogreške i prijevare, kao i područja od posebno naglašenog rizika prijevare, kao što su priznavanje prihoda i potraživanja od kupaca ili zalihe. Povijesni pregled razvoja revizije i evolucije njezine uloge dovodi do zaključka da se radi o profesiji koja se konstantno prilagođava promjenama u poslovanju poduzeća, zakonodavnom okruženju, očekivanjima javnosti, političkim uvjetima i tehnološkom napretku. Upravo su tehnološke promjene glavni čimbenik koji uzrokuje promjene u revizijskoj profesiji u svim spomenutim aspektima. U tom kontekstu su izložene osnovne odrednice pojedinih faza razvoja revizije potaknute tehnološkim napretkom. Već danas su u primjeni računalno potpomognuti revizijski alati, kao što su softveri za reviziju, testiranje podataka i sl., a navedeni alati su najkorisniji ako se primjenjuju na tzv. velikim podacima. Kako veliki podaci uključuju upotrebu automatizacije, podaci se mogu obraditi u većoj količini i većoj brzini kako bi se otkrili vrijedni uvidi za revizore. Najnovija generacija revizije nazvana revizija 4.0 potaknuta je četvrtom industrijskom revolucijom i njezinim načelima. Kao tehnologije za koje se očekuje da će i budućnosti nastaviti generirati promjene u računovodstvu i reviziji mogu se izdvojiti: blockchain, umjetna inteligencija te analitika podataka. Navedene tehnologije trebale bi smanjiti određene rizike vezane uz financijsko izvještavanje pa se postavlja pitanje hoće li postojati potreba za revizijom financijskih izvještaja. Međutim, dok s jedne strane IT rješenja smanjuju revizijski rizik kroz povećanje učinkovitosti poslovanja i internih kontrola, što smanjuje inherentni i kontrolni rizik, s druge strane složenost tehnologije unosi nove rizike za subjekte i njihove revizore (rizik krađe identiteta, povećani rizik pranja novca i sl.). Prema tome, moguće je da će nova tehnološka rješenja promijeniti način na koji revizori rade svoj posao pa čak i djelomično redefinirati njihovu ulogu, ali će zasigurno još uvijek postojati potreba za neovisnom revizijom.

revizija, nadzorni mehanizam, korporativno upravljanje, financijski izvještaji

nije evidentirano