hrvatski

Religiozne teme u hrvatskoj drami i kazalištu od 1945. do 1990. ili Kako su rubovi očuvali svjetlo

Glavna kazališna struja u Europi uvijek je odražavala osnovni svjetonazor društva pa i vladajuću ideologiju. Nakon što je nakon Drugoga svjetskoga rata sekularistički svjetonazor zavladao u cijeloj Europi, protjerane su iz kazališta glavne struje žanrovi poput prikazanja (misteriji /muke/, mirakuli i moraliteti) jer afirmiraju kršćanski svjetonazor i njegovu hijerarhiju vrijednosti (ljubav, služenje, poslušnost) te prenose kršćansku poruku (svijetom vlada dobri Bog ; postoji razlika između dobra i zla ; junak ima slobodnu volju odabira ; ako junak krivo odabere ima mogućnost ispravljanja). U Hrvatskoj je taj proces bio pojačan vladajućom otvoreno ateističkom ideologijom pa su od 1954. do 1990. na scenama glavne struje postavljene 52 premijere religioznih tema hrvatskih pisaca od čega su njih 45 bile subverzivne prema kršćanskomu svjetonazoru, programatski pisani protiv vjere i Crkve. Igrali su se „stari“ Krležini ekspresionistički tekstovi (antimuka Golgota ili antimisterij Adam i Eva) ali je napisano čak 13 novih tekstova, uglavnom antimirakula, od prve drame Glorija Ranka Marinkovića (1955.) preko Dumanskih tišina Slobodana Šnajdera (1987.) do Legende o sv. Muhli Mate Matišića (1988.). Neki su pisci (N. Fabrio, M. Grgić, A. Šoljan, I. Supek, I. Bakmaz, I. Brešan) koristili prikaz Katoličke crkve kao totalitarne institucije koja uništava pobunjene heretike kao metaforičku kritiku totalitarizma i neslobode komunističkoga društva što ne umanjuje njihovu subverziju kršćanskoga svjetonazora jer jedino ona ostaje vidljiva i nakon što je prošla politika koju su kritizirali. U tih 45 godina na profesionalnim scenama postavljeno je samo 7 prikazanja afirmativnih prema kršćanskomu svjetonazoru. To su isključivo stara prikazanja koja su postavljana na ljetnim igrama kao istraživanje renesansne baštine i to tek od kraja šezdesetih (1968. Ciprijan i Justina na Dubrovačkim ljetnim igrama i Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika na Splitskom ljetu). Ispod rubova profesionalnoga kazališta, gotovo u ozračju poluilegale, postojalo je živo kazalište amaterskih produkcija u župama gdje su postavljana stara i nova prikazanja. Nova su pisali i svećenici (Rajmund Kupareo, Ivo Peran, Ivan Zirdum, Ante Marić, Šimun Šito Ćorić) ali i laici (mjuzikli Krešimira Tičića i Maria Nardellija ili božićne drame Nine Škrabe). Ti su tekstovi igrani po cijelom svijetu, a postavljali su ih jer su kvalitetnim kazališnim izrazom afirmirali kršćanski svjetonazor šaljući publici poruku da svijet ima smisao jer je dio Božjega nauma, a da se sreća ne postiže sebičnom brigom za sebe nego darujući ljubav drugima.

hrvatsko kazalište ; hrvatska drama ; kršćanski svjetonazor ; afirmativna i subverzivna prikazanja

Na kraju teksta objavljen je Prilog 1: Popis hrvatskih drama religioznih tema na profesionalnim hrvatskim kazališnim scenama 1945. – 1990.