hrvatski

Pepeljugina cipelica ili kako režemo sve što viri iz uskog vrijednosnog kanona

Tko se danas od nas teoretičara usudi afirmirati neko djelo koje je lijepo, koje ima duhovnu dimenziju, koje daje odgovore na problem o kojem piše, u kojem je jasna razlika između dobra i zla a lik ima slobodnu volju odabrati i dobro, koje u nama izaziva različite emocije ali ih na kraju čisti jer svijet ima smisao i viši okvir (katarza)...? Pokušavajući analizirati i afirmirati neke drame (kako povijesne tako i suvremene) koje sam prepoznala kao kvalitetne shvatila sam da čak ako se i usudim - nemam kriterije za afirmaciju. Razlog je u uskoći suvremenog vrijednosnog kanona koji je kao Pepeljugina cipelica koja odgovara samo jednoj osobi a mi teoretičari slijedimo i odbacujemo sve što u cipelicu ne ulazi. Suvremeni kanon vrijednih djela fiksiran je nakon II svjetskog rata i pobjede sekularizma u europskom društvu. Osnovni kriterij vrijednosti djela postala je kritika društva i hrabrost prikazivanja neuralgičnih točaka ali iz sekularističkih pozicija pa je iz kanona izbačeno sve što je afirmiralo društvo oko sebe a naročito duhovnu dimenziju svijeta. Zbog te uskoće smo odbacili kao manje vrijedne afirmativne epohe u povijesti (srednji vijek, barok, građansko kazalište) ; bogatstvo građanskog teatra (melodrame, pučke komade, igrokaze, plemićke drame, građanske komedije...) osim linije realizma (kasnije modernizma, postmodernizma...). S time smo izbacili i stare dramske konvencije (logika dramske radnje, motivacija, prepoznatljivi likovi, napeta priča sretan kraj, pouka) kao i kriterije vrednovanja koji su vladali preko dvije tisuće godina. Sveto/lijepo/dobro/korisno (Platonovo tumačenje biti stvari i transcedentali Tome Akvinskog) su postali kriteriji ne potvrđivanja nego odbacivanja djela jer je lijepo postalo kič, sveto - laž, dobro – licemjerje. Jedino smo ostavili korisno kao pozitivan kriterij ali isključivo ako je kritika društva iz sekularističkih pozicija. To je suzilo ne samo kanon nego i teorijski jezik ali i svijest teoretičara. Tko će se usuditi suprostaviti?

književni kanon, sekularistički i kršćanski svjetonazor, dramske konvencije, transcedentali

nije evidentirano