hrvatski

Kako smo izgubili pravo na sliku hrvatske žrtve i junaka ili čekajući povratak katarze

Tekst kreće od fenomena da su se za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj pisale ratne drame koje su na kraju izazivale katarzu u publici da bi se nakon rata ta katarza izgubila u poratnim dramama jer vladajući kanon ne dopušta ni sliku nevine žrtve ni sliku plemenitog junaka. Katarza (pročišćenje negativnih emocija publike prilikom gledanja predstave) je od Aristotela causa finalis iliti svrha kazališta. Tekst pokušava odgovoriti na pitanje u odnosu na što se pročišćuju osjećaji i dolazi do zaključka nužnosti viših vrijednosti društva kao osnovnom uvjetu za katarzu. Osjećaji se mogu pročistiti jedino tako da ih se ot-pusti onome koji smisleno vlada svijetom u kojem i čovjek ima svoje zadano mjesto. Tako obično definiramo Boga pa je zato katarza u teatru smatrana svrhom kazališta u religioznim svjetonazorima (antički, kršćanski) da bi s pobjedom sekularističkog svjetonazora u Europi, nakon II svjetskog rata, katarza bila izbačena iz kazališta. Vraća se samo u iznimnim vremenima kada više ne vlada zadani umjetnički kanon (kao npr. za vrijeme Domovinskog rata) nego se kazalište vraća svojoj biti i svrsi – katarzi koja ne samo pročišćava gledatelje, nego ih ojačava i osnažuje za život.

katarza, Domovinski rat, svjetonazor, suvremena hrvatska drama

Tekst je kasnije objavljen kao zaključak (4. dio) knjige Sanja Nikčević „Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990-2016. Od svetišta do nametnute krivnje“ (Alfa, Zagreb, 2018.) Tekst je dio tematskog bloka o katarzi u kojem su još tekstove objavili Nadira Puškar Mustafić, Lucija Šaulić i Vlatko Perković a koji je uredila Sanja Nikčević.