hrvatski

Odnos vjere i kazališta ili kako kazalište odražava smjene svjetonazora

Kazalište glavne struje koje financira država/društvo, uvijek odražava temeljni svjetonazor i politiku društva, odražava svjetonazorsku hijerarhiju vrijednosti. To je vezano uz sam nastanak kazališta koje je proizašlo iz rituala, dakle onog najsvetijeg u društvu, i takvo ostalo punih 15 stoljeća jer je služilo za prenošenje najvažnijih istina (vjere) na pouku i osnaživanje publike u dvije najvažnije epohe našeg civilizacije: u Antici (mitologija) i u srednjem vijeku (kršćanstvo). Od srednjeg vijeka u našoj kulturi vlada kršćanski svjetonazor koji ima ovu hijerarhiju u društvu: vjerom (kršćanstvom) tumači svijet oko nas (Bog je predstavnik, ljubav glavni osjećaj), služenje je temeljna vrijednost u odnosu prema društvu (kralj predstavnik) a poslušnost temeljna vrijednost odnosa pojedinca (otac predstavnik), što znači da je pojedinac uvijek podređen višim idejama i ciljevima jer mu je cilj spas duše i vječni život. U povijesti kazališta neke su epohe pisale iz tog (vlastitog) sistema vrijednosti (srednji vijek, barok, drama 18. i 19. stoljeća), a suprotstavljale su im se tzv. „oponašateljske“ epohe koje su imale kao uzor neku drugu epohu (najčešće antiku). U 19. stoljeću s prosvjetiteljstvom je u Europu došao novi svjetonazor koji je zavladao nakon II. svjetskog rata. U tom sekularističkom (ateističkom) svjetonazoru znanost je postala način tumačenja svijeta (pa su vjera i Bog protjerani u privatnu sferu), kritika koja će pokazati na loše i poboljšati društvo postala je paradigma odnosa prema društvu a sloboda individualca glavni cilj odnosa prema samome sebi. Novi svjetonazor je imao predstavnike u umjetnosti - krajem 19 st. realizam je uveo kritiku društva kao jedinu legitimnu funkciju visoke umjetnosti u želji da poboljša društvo, što je modernizam uspostavio kao credo. S vremenom se objektivno i konstruktivno kritiziranje pretvorilo u neobjektivno, destruktivno i nihilističko kritizerstvo a „umjetnička hrabrost“ smatra se razaranje temeljnih ljudskih vrijednosti i sustavno napadanje institucija kao što su država, policija, vojska a naročito crkva. Početno mijenjanje društva na bolje pretvorilo se u nametanje negativne slike svijeta. Taj tip teatra je danas glavna struja europskog kazališta, živi na obilnim državnim dotacijama, putuje po festivalima, dobiva nagrade i ima jak medijski odjek ali je uzrokovao odlazak publike. Ipak, i dalje postoji afirmativno, pa čak i vjersko kazalište: u izvanrednim situacijama (Domovinski rat u Hrvatskoj) ili na rubovima (na rubovima grada Zagreba, u kazališnom amaterizmu ili po kazalištima izvan Zagreba) koje postoji bez medijskog odjeka ili velikih financija isključivo zbog odjeka publike. U svojoj želji za upravo takvim kazalište publika sama pokreće i manifestacije (Festival kršćanskog kazališta, Zagreb ; FRKA Virovitica, Dani Kalmana Mesarića, Tjedan kršćanske kulture, Natječaj Stjepan Kranjčić itd...).

kazalište, drama, religija, vjera, svjetonazor

nije evidentirano