hrvatski

Tekstualna transmisija Vrančićeva putopisa Iter Buda Hadrianopolim

Putopis Antuna Vrančića Iter Buda Hadrianopolim sačuvan je u autografu koji se nalazi u budimpeštanskoj knjižnici Széchényi pod signaturama 2380 Fol. Lat. i 422 Fol. Lat. Unutar 2380 Fol. Lat. (ff. 81r -112v) nalazi se početni dio, a unutar 422 Fol. Lat. (ff.76r-99r) završni dio rukopisa. Prijepis se pak toga Vrančićeva djela nalazi u sklopu druge knjige geografsko-historijskog djela De Illyrico Caesaribusque Illyricis Ivana Tomka Mrnavića iz početka 17. stoljeća. Prijepisi Mrnavićeva rukopisa čuvaju se na trima lokacijama: prvi u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 7195, drugi u Zemaljskome muzeju u Sarajevu pod signaturom E-541 te treći u Samostanu Male Braće u Dubrovniku. Vrančićev je putopis u cijelosti prvi puta objavljen 1774. godine kao sastavni dio poznatoga putopisnog štiva Viaggio in Dalmazia Alberta Fortisa. Čitav je putopis nešto kasnije objavio i Laszlo Szalay u svome poznatome mađarskom izdanju MHHS II (1857.), dok se manji segmenti putopisa također nalaze u djelu Historia episcopatus Quinqueecclesiensis (tom V, 1782.-1784.) Jozsefa Kollera. Ovo izlaganje sadrži osvrt na svu sačuvanu rukopisnu baštinu i tiskana izdanja jedinoga primjerka putopisne književne vrste proizišla iz Vrančićeva pera. Pri usporedbi rukopisa (autografa i prijepisa) s navedenim cjelovitim izdanjima priređivača Fortisa i Szalaya fokus će biti usmjeren na utvrđivanje međusobnih odstupanja odnosno sličnosti i razlika među rukopisima i izdanjima. Iako je tekstualna transmisija Vrančićeva putopisa živahna, što potvrđuju jedan autograf i tri prijepisa te dva cjelovita i jedno fragmentarno izdanja, greške koje se prenose u izdanjima i koje ponekad ugrožavaju čitanje teksta, kao i nedostatak kritičkoga izdanja, dovoljni su razlozi za novu i suvremeniju filološku obradu ovoga Vrančićeva djela.

Antun Vrančić, Iter Buda Hadrianopolim

nije evidentirano