hrvatski

Međugeneracijski prijenos tjelesnog zlostavljanja djece

Sažetak: Teorijsko-spoznajna svrha disertacije bila je povezivanje znanstvenih spoznaja iz područja traumatskog stresa i područja socijalizacijskih procesa u zlostavljajućim obiteljima radi objašnjenja pojave međugeneracijskog prijenosa tjelesnog zlostavljanja djece u obitelji. Predložen je originalni model međugeneracijskog prijenosa tjelesnog zlostavljanje prema kojem (rizičnost za) međugeneracijski prijenos zlostavljanja određuju obilježja zlostavljanja (čestina, težina, višestrukost oblika), obilježja žrtve kao i kognitivne procjene i suočavanje sa zlostavljanjem, okolinski činitelji u djetinjstvu (percipirano roditeljsko prihvaćanje/odbacivanje, opća socijalna podrška unutar i izvan obitelji, ostali stresni životni događaji i okolnosti) te njihovi međusobni odnosi. Problemi istraživanja bili su: (1.) Utvrditi prisustvo i obilježja tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja te izloženosti nasilju između roditelja u djetinjstvu na studentskoj populaciji ; (2.) Utvrditi doživljaj roditeljskog prihvaćanja /odbacivanja od strane svakog roditelja te percepciju opće socijalne podrške u djetinjstvu ; (3.) Utvrditi kognitivne procese procjene važnosti, značenja i kontrole najstresnijeg događaja zlostavljanja u djetinjstvu te načine suočavanja s njim ; (4.) Pod vidom modela medugeneracijskog prijenosa zlostavljanja provjeriti postoje li i koja je struktura razlika izmedu tjelesno zlostavljanih ispitanika visoke i niske rizičnosti za zlostavljanje vlastitog djeteta. Istraživanje je provedeno je na prigodnom uzorku od 1146 studenata različitih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (850 studentica i 289 studenata). Spomenuti uzorak korišten je za utvrđivanje prisutnosti i obilježja zlostavljanosti u djetinjstvu, dok su odgovori na drugi, treći i četvrti problem istraživanja dobiveni na smanjenim, homogeniziranim poduzorcima (1016 za drugi, 716 za treći odnosno 221 i 348 studenata za četvrti problem). Podaci za odgovor na probleme bili su samoprocjene vlastitog ponašanja i doživljavanja te procjene ponašanja roditelja na upitnicima i ljestvicama izabranim ili izrađenim u skladu s predloženim modelom medugeneracijskog prijenosa zlostavljanja. Primijenjeni su sljedeći mjerni instrumenti: Upitnik zlostavljanosti u djetinjstvu, Upitnik roditeljskog prihvaćanja/odbacivanja, Upitnik opće percipirane socijalne podrške, Lista stresnih životnih događaja i okolnosti, Upitnik važnosti, značenja i kontrole zlostavljanosti u djetinjstvu, Upitnik suočavanja sa zlostavljanjem u djetinjstvu i Inventar rizičnosti za zlostavljanje djeteta. Rezultati su pokazali da je tjelesno kažnjavanje do svoje osamnaeste godine najmanje jednom ili dvaput doživjelo 93.4% ispitanika, a 27.2% ispitanika zadobilo je i tjelesne povrede. Nasilje između roditelja doživjelo je 40.4% ispitanika. Spol žrtve nije bio povezan s učestalošću tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja, ali je utvrđeno da su dječaci doživjeli statistički značajno više tjelesnih povreda. Koeficijenti korelacije rezultata na Upitniku zlostavljanosti u djetinjstvu pokazuju visoku pozitivnu povezanost između učestalosti doživljavanja tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja i učestalosti doživljavanja tjelesnih povreda. Također je utvrđena umjerena povezanost između učestalosti doživljavanja nasilja između roditelja te učestalosti i težine roditeljskog nasilja prema djeci. Rezultati su također pokazali nisku do umjerenu povezanost između nasilnog ponašanja roditelja prema djetetu i drugom roditelju i socijalne podrške unutar i izvan obitelji doživljene u djetinjstvu. Indeksi percipiranog odbacivanja majke i oca su u poduzorcima ispitanika koji su doživjeli određenu vrstu nasilja u obitelji bili statistički značajno veći nego kod onih koji istu vrstu nasilja u obitelji nisu doživjeli. Opća percipirana socijalna podrška u djetinjstvu također je bila statistički značajno niža kod ispitanika koji su doživjeli tjelesno zlostavljanje koje je dovelo do tjelesnih povreda nego kod onih koji nisu, te kod ispitanika koji su doživjeli nasilje između roditelja naspram onih koji nisu. Intenzitet stresnosti situacija nasilja između roditelja bio je statistički značajno viši od prosječnih procjena stresnosti "lakših" oblika tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja. Faktorska analiza kognitivnih procjena značenja upućuje na 3 latentna razloga za uznemirenost u situaciji nasilja: gubitak ili prijetnja vlastitom integritetu, integritetu roditelja te značajnim odnosima. Utvrđene su i latentne dimenzije emocionalnih reakcija djece na tjelesno kažnjavanje, zlostavljanje i/ili nasilje između roditelja. Nazvane su strah/bespomoćnost, osamljenost, mržnja, gađenje i krivnja. Svoju mogućnost utjecaja na pojavu i tijek najstresnijeg događaja tjelesnog kažnjavanja i/ili zlostavljanja ispitanici su u prosjeku procijenili "priličnom" ili "slabom". Procjene kontrole najstresnijeg događaja nasilja između roditelja su statistički značajno niže i u prosjeku upućuju na doživljaj "nikakve" kontrole nad pojavom i "slabe" kontrole nad tijekom događaja. Faktorskom analizom odgovora na Skali suočavanja sa zlostavljanjem u djetinjstvu uz zadani broj faktora izlučene su 4 strategije suočavanja s tjelesnim kažnjavanjem, zlostavljanjem i/ili nasiljem između roditelja u djetinjstvu: suočavanje pretjeranom prilagodbom, autodestruktivno suočavanje, konstruktivno suočavanje te suočavanje samookrivljavanjem. Utvrđena je pozitivna povezanost između učestalosti doživljavanja roditeljskog nasilja i upotrebe strategija autodestruktivnog suočavanja, suočavanja pretjeranom prilagodbom i konstruktivnog suočavanja. Na ispitanicima tjelesno zlostavljanima u djetinjstvu izvršena je početna provjera modela međugeneracijsjkog prijenosa zlostavljanja postavljenog u sklopu istraživanja. Utvrđeno je da je s većim rizikom za tjelesno zlostavljanje djece u odrasloj dobi bilo povezano učestalije doživljavanje roditeljskog tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja, tjelesnih povreda i nasilja među roditeljima u djetinjstvu. Rezultati diskriminacijske analize pokazali su da se tjelesno zlostavljane studentice koje su pod visokim rizikom da će zlostavljati svoju djecu najbolje razlikuju od tjelesno zlostavljanih studentica kod kojih je taj rizik nizak po upotrebi suočavanja pretjeranom prilagodbom, kognitivnim procjenama ugroženosti vlastitog tjelesnog i psihološkog integriteta te percipiranom odbacivanju od strane oca. Tjelesno zlostavljani studenti koji su visoko rizični za zlostavljanje vlastite djece su se od nisko rizičnih najbolje razlikovali po trajanju zlostavljanja i percepciji opće socijalne podrške u djetinjstvu. Raspravljane su teorijske i praktične implikacije rezultata te iznijete preporuke za buduća istraživanja i preventivni rad sa žrtvama zlostavljanja.

međugeneracijski prijenos; zlostavljanje djece; suočavanje; studenti

nije evidentirano