hrvatski

Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina

Teorije prema kojima je rasni čimbenik nezaobilazan, pa čak u ključni čimbenik u životu pojedinca, naroda i države, počinju se razvijati u prvoj polovici 17. stoljeća, a u 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća bitno obilježavaju politički i društveni život zapadnoga svijeta. Čitavo to vrijeme postoje nejasnoće i nedosljednosti u identificiranju rasnih obilježja, pa je uslijed toga postalo moguće i potpuno pogrješno poistovjećenja rasa s jezicima i jezičnim skupinama u prvoj polovici 19. stoljeća. Ono će osobito u Europi imati dalekosežne posljedice, jer će pogodovati stvaranju uvjerenja o kulturnoj superiornosti germanskih odnosno nordijskih naroda, iz čega se je dalje stvarala predodžba o pravu tih naroda na gospodarsku i političku dominaciju. Usporedno s rasnim učenjem razvijaju se, naime, i njegova rasistička zastranjenja odnosno razvitak raznih teorija prema kojima postoje superiorne i inferiorne rase. Razvitku tih shvaćanja napose su pogodovale različite evolucionističke teorije, poglavito one koje su oblikovali Jean-Baptiste Lamarck i Charles Darwin. U svjetlu ubrzanog razvitka prirodnih znanosti i tehnike, te su se teorije prepletale s organicističkim i biologističkim filozofskim i sociološkim teorijama, pa je iz toga kolopleta ideja i teorija u drugoj polovici 19. stoljeća nastala eugenika, tobožnja „znanost o popravljanju rase“. Ona je osobitu ekspanziju doživjela u prvim desetljećima 20. stoljeća, kad je u neku ruku postala intelektualnom modom. Sve te ideje imale su određenog odjeka i u hrvatskim zemljama. No, kako su se hrvatske zemlje nalazile na razmeđu Istoka i Zapada, a bile su upravno-politički podijeljene te gospodarski i kulturno zapuštene, prodor tih ideja u hrvatsku intelektualnu javnost bio je slabijeg intenziteta i kasnio je u odnosu na Srednju i Zapadnu Europu. U većoj ih mjeri na prijelazu 19. u 20. stoljeće u domovinu donose većinom povratnici sa školovanja u inozemstvu, mahom privrženici naprednjačkih i socijaldemokratskih političkih grupacija. U političkome smislu oni su listom zagovarali tzv. hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo ("srbohrvatstvo") i stvaranje jugoslavenske države, pa su upravo u tobožnjemu jezičnom i rasnom jedinstvu tražili i nalazili legitimaciju svojih jugoslavenskih vizija. U tom je smislu njihovo priklanjanje rasnom učenju i eugenici bilo komplementarno s težnjama dijela elite u Kraljevini Srbiji i onoga sloja revolucionarno raspoložene mladeži jugoslavenske orijentacije u južnoslavenskim zemljama, koja je također smatrala kako su "čišćenje" i "popravljanje rase" najbolji način stvaranja jugoslavenskog naroda te nastanka i obrane jugoslavenske države. Budući da je nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca tako shvaćena "rasna higijena" postala dijelom službene državne politike, a nastavila je tinjati i kasnije, i nakon što je politički razvitak pokazao da je stvaranje jedinstvenoga jugoslavenskog naroda tek iluzija, može se reći da su takvo "srbohrvatstvo" i jugoslavenstvo prerasli u jedinu rasističku koncepciju koja je u hrvatskim zemljama do uoči Drugoga svjetskog rata bila dosljedno smišljena i ozbiljno provođena. Ona je uključivala ne samo stvaranje zasebne "jugoslavenske rase" s vlastitim sustavom vrijednosti i zasebnom mističnom religijom uobličenom u po mnogočemu poganski vidovdanski kult, nego i potiskivanje, pa i protjerivanje pripadnika drugih rasa, kao što su Albanci, Mađari, Nijemci, Židovi i svi drugi koji su upravo zbog svoje tobožnje natrunjenosti stranim rasnim elementom pokazivali nesklonost jugoslavenskoj državi.

rasno učenje ; rasizam ; socijalni darvinizam ; eugenika ; jugoslavenska ideologija

nije evidentirano