hrvatski

Lateks nanokompoziti

Nanokompoziti su materijali s komponentama nanometarskih dimenzija koje pridonose novim svojstvima koja ne posjeduju klasični kompoziti. Polimerni nanokompoziti se sastoje od punila ili ojačavala nanometarskih dimenzija raspršenih u polimernoj matrici. Nova svojstva koja pokazuju nanokompoziti su povišeni moduli i čvrstoća, poboljšana postojanost na otapala i toplinu, smanjena zapaljivost i propusnost za plinove. Cilj ovog rada je utvrditi i usporediti svojstva polimernih kompozita lateksa i SiO2 nanočestica punila i kompozita lateksa i staklenih vlakna. Na kompozitima različitog sastava provela su se mehanička ispitivanja, ispitivanja toplinskih svojstava primjenom DSC i TGA tehnike, te analiza površinskih svojstava primjenom metode kontaktnog kuta (površinska energija). Rezultati su pokazali da kontaktni kut s vodom ukazuje na hidrofobnost i slabo vlaženje površine lateksa dok punila pokazuju iznimno hidrofilan karakter i polarnu prirodu. Parametri adhezije sustava lateks/SiO2 najbliže su optimalnim uvjetima adhezije i mogu se očekivati bolje interakcije na toj međupovršini za razliku od sustava lateks/staklena vlakna. DSC analiza pokazuje da je kod kompozitnog sustava lateks/staklena vlakna potreban veći udio punila kako bi došlo do veće promjene staklišta, odnosno kako bi kompozit omekšao. TGA analizom je uočeno da dodatak SiO2 nanopunila utječe na sniženje toplinske stabilnosti lateksa dok dodatak staklenih vlakna ne utječe na toplinsku stabilnost lateksa. Mehanička ispitivanja su pokazala da dodatkom oba punila dolazi do snižavanja prekidnog istezanja što ukazuje na porast krutosti kompozita.

lateks, kompoziti, SiO2 nanočestice, staklena vlakna

nije evidentirano