hrvatski

Mandićevo hrvatstvo i jugoslavenstvo

U članku je u sažetom obliku prikazan povijesno-politički okvir u kome su se oblikovali politički pogledi fra Dominika Mandića te njegov nacionalno-politički razvitak. Iako nikad nije zanijekao niti u pitanje doveo svoju hrvatsku narodnu pripadnost, on je – kao i nemali dio katoličkog svećenstva u svim hrvatskim zemljama – zbog niza razloga držao kako je za hrvatski narod najbolje rješenje jugoslavenska državna zajednica. Budući da je domovinu napustio u vrijeme kad je u katoličkim redovima počinjala posljednja faza triježnjenja od jugoslavenstva, Mandić je na svome odgovornom položaju u Rimu ostao na ranije zauzetim političkim pozicijama, zalažući se za obnovu jugoslavenske države. U posljednjoj fazi Drugoga svjetskog rata počeo je zagovarati federativno, pa čak i konfederativno preuređenje Jugoslavije, a zbog toga je stanovite simpatije pokazivao i prema jugoslavenskom partizanskom pokretu, iako je stalno bio zabrinut zbog toga što je vodstvo tog pokreta u rukama komunista. Makar je strahovito teško podnio pokolj fratara i svećenika uopće od kraja 1944. i osobito u prvim mjesecima 1945. godine, Mandić je još nekoliko godina bio uvjeren da je samostalna Hrvatska nemoguća, pa da se za nju ne treba ni zalagati. Ne baveći se aktivnom politikom, on u tom razdoblju s protukomunističkih pozicija razmatra mogućnosti demokratizacije i preuređenja Jugoslavije. Tek početkom pedesetih godina 20. stoljeća postaje pobornik hrvatske državne neovisnosti te na tim pozicijama ostaje posljednja dva desetljeća života, do smrti 1973. godine.

Dominik Mandić ; hercegovački franjevci ; Nezavisna Država Hrvatska ; Jugoslavija

nije evidentirano