hrvatski

Čitanje romana Diogenes Augusta Šenoe u postkolonijalnom i imagološkom ključu

Čitanjem u postkolonijalnom ključu Šenoina povijesnoga romana Diogenes (1878.) dekodirali smo imperijalnu politiku Habsburške Monarhije, kolonijalnu prošlost i submisivni položaj Hrvatske. U imagološkoj analizi pozornost je usmjerena na identitetske markere, pozitivne i negativne autopredodžbe, potom heteropredodžbe o Nijemcima i Mađarima te imageme koji su se ponavljanjem učvrstili u književnohistoriografskom diskursu i intertekstualno povezali. Istraživanje je usmjereno na imagem Hrvata kao lojalnih podanika te aksiologeme kojima Šenoa iznosi svoje vrijednosne prosudbe o povijesnoj ulozi hrvatskoga plemstva donoseći s jedne strane pesimističnu sliku razjedinjene Hrvatske, hrvatskoga jala, nesloge, političke nezrelosti i odnarođenosti visokoga plemstva, a s druge pak strane optimističnu sliku s idealiziranjem moralnih i domoljubnih vrijednosti te s uporištem u „našim pravicama“ ili „starim pravima“. U Šenoinu romanu promatrani su ideologemi 19. stoljeća, stoljeća nacija, obilježena nacionalno-homogenizacijskim i integracijskim procesima, uneseni u književnu reprezentaciju društvene i političke zbilje Zagreba 18. stoljeća. Šenoina Diogenesa možemo čitati na uopćenoj razini kao narativ o odnosu slabih i jakih, malih i velikih, o pravima i opstanku malih naroda zbog čega je doživio produktivnu reakciju i kreativnu recepciju u dramatizaciji Stjepana Miletića 1887., Ante Benešića 1903. i Milana Begovića 1928., ali i kontradiktorne recenzentske ocjene profesionalnih čitatelja kao kontroverzno djelo: pohvaljeno i pokuđeno.

imagem ; imagologija ; postkolonijalna teorija i kritika ; povijesni roman

nije evidentirano