hrvatski

Tinjski benediktinski posjedi u srednjem vijeku

U članku se raspravlja o posjedovnim odnosima u Tinju i na (užem) tinjskom području tijekom srednjeg vijeka, a koji su povezani s benediktincima, odnosno benediktinskom Rogovskom opatijom (samostan sv. Ivana Evnađelista u Biogradu, potom kao pravnom i stvarnom sljedbeniku samostan svetih Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu). Prikazuje se proces nastanka samostanskih imanja na ovome prostoru. Začetak svemu nalazi se u darovnici izvjesnog Mojmira (Moimir) koji između 1060. – 1078. godina uz volju i suglasnost te pristanka svoga brata Dražena (Draselus) daruje cijeli svoj dio alodija na tinjskom području rogovskim benediktincima. Ovim prilogom želi se ukazati na pravno-posjedovnu problematiku na tinjskom području vezanu uz hrvatsku kraljevsku benediktinsku Rogovsku opatiju tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka koja je tu imala svoje posjede i koja ih je u sudskim sporovima tijekom 12. i 13. stoljeća dokazala kao svoje vlasništvo. Tin cum pertinenciis/pertinentiis suis (Tinj sa svojim pripadnostima) potvrđen je kao posjed Rogovske opatije u buli pape Lucija III. iz 1183. godine, te u buli pape Klementa III. iz 1188. godine. Vlasništvo nad posjedima u Tinju samostanu je potom potvrđeno u ispravi hercega Andrije iz 1198. godine (terras de Teno), zatim u privilegiju kralja Andrije II., sina kralja Bele III. iz 1210. (terras de Teno), kao i u privilegiju pape Inocenta VI. iz 1358. godine (Tin cum pertinenciis suis).

Tinj, benediktinci, Rogovska opatija – samostana sv. Ivana Evnađelista u Biogradu (potom kao pravnom i stvarnom sljedbeniku samostan svetih Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu), posjedovni odnosi, srednji vijek

U spomen profesoru Franji Smiljaniću (1951. – 2012.)