hrvatski

Isprepletanje igre/svečanosti u Šoljanovoj "Romanci o tri ljubavi"

Na tragu antimimetizma što ga je sredinom prošloga stoljeća u hrvatsku književnost uveo Ivan Slamnig kao "književnost igara" (N. Vončina), Antun se Šoljan u sentimentalnoj farsi "Romanca o tri ljubavi" (1976.) udaljava od politizirana svijeta i zamjenjuje sadašnjost prošlošću (srednjim vijekom) nalazeći utočište u rehabilitiranju ljubavi – dapače: savršene, idealne ljubavi. Svečano se oslanjajući na književnu uopće a posebice dramaturšku tradiciju (trubaduri, "Roman o ruži", Shakespeare te barokno, neoromantičko, simbolističko i pjesničko kazalište), Šoljan se u ovom dramskom tekstu igra izričajnim mogućnostima stiha, njegovim (samo)ironizacijskim konotacijama, bilo u izgovorenom ili otpjevanom obliku. Zbog svega toga, Šoljanov scenski vrhunac, "Romancu o tri ljubavi", vjerojatno jedan od najpregnantnijih hrvatskih dramskih tekstova (u stihu i sroku) druge polovice 20. st., autorica drži iznimno intrigantnom – i kao igru i kao svečanost.

A. Šoljan ; hrvatska drama ; 20. st. ; "Romanca o tri ljubavi" ; igra / svečanost ; ironizacija ; postmodernizam

nije evidentirano