hrvatski

Utvrde Splita

Utvrđenja gradova u prošlosti nisu značajna samo za obrambenu prošlost tih gradova, već i za njihov opći izgled, za njihov urbanistički, a umnogome i opće- društveni razvitak. Gradska su utvrđenja pružala cjelovitost i vidljivi pečat tim gradovima ; svaki osebujan pečat ponajviše baš uočljivim izgledom tih gradskih utvrđenja ; bilo gradskih zidina bilo istaknutih tvrđava i kula. Prestankom njihove prvotne uloge u 19. i 20. stoljeću raspršila su se dotadašnja predgrađa tih gradova. Gradovi su gubili svoj opći dotadašnji osebujni izgled i sve više uniformno nalikovali jedni drugima. I grad Split vidno je slijedio taj tijek: u prošlosti osebujniji, istaknutiji i prepoznatljiviji, a danas jednoličniji, neistaknutiji, utapajući se sve više općim izgledom u ostale gradove u suvremenom svijetu. Stoga nas baš taj forti kacijski izgled Splita kroz stoljeća više zanima od njegova vojnoga, strateškog razvoja. Očuvanje karakterističnih utvrđenja predstavlja ujedno i očuvanje njegova tradicionalnog izgleda, stupnja ne samo njegove vojne obrambene tehnike, već i njegove gradske civilizacije i kulture općenito. Obrambeno graditeljstvo nekoga grada u prošlosti bilo je međusobno ovisno o stupnju graditeljske tehnike toga doba i toga grada, ali i o razvitku oružja kojim se neki grad u pojedinom razdoblju napadalo i branilo. U prvim razdobljima ratovanja kopljima i strelicama, obrana gradova suprotstavljala se tim napadajima tek manjim zemljanim nasipima, rovovima i eventualno ogradama drvenog kolja. Razvitak ratovanja puškama, katapultima ili naoružanim brodovima uzrokovao je izgradnju kamenih gradskih zidina, kula i ostalih utvrđenja. Primjena ratovanja topovima, osobito sve razornijima, tijekom 16. i 17. stoljeća, prisilila je gradove da se brane ne samo kamenim zidovima, nego i basti- onima ispunjenima zemljanim nasipima te boljim sustavom rovova i kanala oko grada. Ratovanje u 20. stoljeću gotovo je onemogućilo svaku obranu grada, jer ni jedna nije više mogla spriječiti razorno djelovanje dalekometnih topova, teledirigiranih projektila, a osobito ne razorne učinke napadaja zrakoplovima. Osim rijetkih, uglavnom u sukobima neučinkovitih linija, poput Siegfridove ili Maginotove, donekle su korišteni manji armiranobetonski bunkeri ili podzemna skloništa. I u Splitu je obrana grada prešla sve te faze izgradnje, od kojih nam je ona bastionskim forti kacijama 17. stoljeća ostavila najvidljivije tragove i najviše pridonijela ose- bujnom općem izgledu grada, osobito tada, a donekle i danas. O splitskim zidinama i utvrdama te o borbama Splićana s Osmanlijama opširno su pisali mletački povjesničari Girolamo Brusoni (38) i naš Frano Divnić (68), krajem 19. stoljeća Josip Alačević (2a-7), a u 20. stoljeću, do danas, Grga Novak u opširnoj „Povijesti Splita” (252), Duško Kečkemet (140-194) i Stanko Piplović (272-280), o bastionskim utvrdama u Hrvatskoj, a time i o splitskima, pisao je Andrej Žmegač (336) dok je povijesno-urbanističke podatke i re- konstrukcije gradskih miljea pružio Slavko Muljačić (234-236). Posebno ističem brojne radove o splitskim utvrđenjima 17. i 18. stoljeća Arsena Duplančića, čijim sam se tekstovima i ilustracijama, a osobito navodima izvornih tekstova iz toga doba u bilješkama njegovih radova, obilno koristio (70a- 87a). Osim toga, koristio sam se i arhivskom građom 19. stoljeća koja se nalazi u Državnom arhivu u Zadru. Moj tekst ove knjige pregledao je, ispravio i dopunio Arsen Duplančić, kojemu na tome zahvaljujem. Korištena literatura označena je u tekstu ove knjige brojem u priloženom popisu literature, a manji broj odnosi se na stranicu i sliku. Korišteni planovi, nacrti i slike označeni su s Pl. i brojem u priloženom popisu planova.

Split, okolica Splita, obrana, utvrde

nije evidentirano