hrvatski

Sveto i profano na velikom platnu. Filmska umjetnost u misli i kritici Mije Škvorca

Film kao sedmu umjetnost koja već dvanaest desetljeća plijeni pažnju publike i kritičara, crkvene su institucije veoma rano prepoznale kao važan masovni medij koji je u stanju komunicirati istine vjere, kršćanske i općeljudske vrednote, ali i opasnost ukoliko propagira ateističku sliku svijeta. Hrvatski isusovac i erudita, biskup Mijo Škvorc, bio je veliki ljubitelj i poznavatelj filma o kojemu je među prvima pisao kritike u Glasu koncila, te je njemu posvetio dva potpoglavlja u svom djelu Vjera i nevjera. Škvorc filmu pristupa otvorenog duha te, vodeći se smjernicama Drugog vatikanskog koncila, u njemu prepoznaje medij koji zadovoljava duševne i duhovne potrebe čovjeka i koji je u stanju stupiti na tlo svetoga i komunicirati transcendentno postajući tako svojevrstan locus theologicus. On je tragove vjere nalazio u filmovima koji nisu nužno otvoreno govorili o Bogu ili su čak bili režirani od sineasta ateističkih svjetonazora, ali su tragali za istinom, vodili se savješću, promišljali o žrtvi i otkupljenju, ili bezuvjetnoj ljubavi. S druge strane, nevjeru je otkrivao i u naoko eksplicitno kršćanskim filmovima. U svojim analizama on filmu uvijek pristupa i sa sadržajne i sa estetske/stilističke strane. U članku se tako progovara o Škvorcovom pristupu filmu u kontekstu vjere i nevjere te se ističe kako je autor pripadao teološkoj filmskoj kritici koja se počinje razvijati u drugoj polovici 20. stoljeća.

filmska umjetnost, teologija i film, vjera u filmu, estetika filma, transcendentalni stil

nije evidentirano