hrvatski

Migranti - obogaćenje ili prijetnja društvu

Fenomen migracija nije novina našega doba. Povijest ljudske uljudbe jest povijest migracija, seoba, mijenjanja mjesta boravka, povijest dragovoljnih i prisilnih migracija. Migracije počinju već u prvim biblijskim danima ‒ izgonom (progonom) Eve i Adama iz raja zemaljskoga. I nastavljaju se sve do danas – progonima, bijegom od ratnih, političkih i prirodnih stradanja, ili pak dragovoljnim napuštanjem vlastitih domova i odlaskom u neka druga prihvatljivija područja. Republiku Hrvatsku karakteriziraju kako vanjske tako i unutarnje migracije, ali i useljavanja. Mnogi je, stoga, zbog velikog broja iseljenih osoba smatraju jednom od europskih zemalja „s relativno najvećim brojem iseljenih građana”, a to potvrđuju i raspoloživi demografski pokazatelji. Prema njima iz Hrvatske se u razdoblju od 1900. do 2001. iselilo više od 2, 3 milijuna osoba (Nejašmić, 2014, str. 405), uz napomenu da se u istome razdoblju u nju doselila (ponajviše iz Bosne i Hercegovine) polovica ukupno iseljenih stanovnika. Uz to, Hrvatsku karakteriziraju i velike unutarnje migracije, posebno one iz selâ u gradove koje su se dogodile ponajviše nakon Drugoga svjetskog rata. Međutim, današnje su migracije poseban fenomen. Migrante se shvaća kao strance, a time i kao prijetnja društvu, zajednici (kulturnoj, religijskoj, nacionalnoj itd.). Najnovija zbivanja pokazuju da je strah od „novih stranaca”, od ljudi koji u Baumanovom razumijevanju stranca dolaze iz drugog i drukčijeg kulturnoga kruga toliko velik da migranti u bitnome utječu ne samo na demografsko stanje u pojedinim zemljama Europske unije nego i na politička zbivanja u njima, na predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore. Stoga migrantima strancima, u odnosu na „domaće strance” koji su istoga kulturnog i religijskog kruga i s kojima se svakodnevno živi, gotovo nitko u tzv. kršćanskoj Europi ne iskazuje dobrodošlicu, osim poglavara Katoličke crkve pape Franje, koji – u odnosu na populističke iskaze o migrantima mnogih europskih političara ‒ ima sasvim suprotno stajalište. On cijelo vrijeme svoga pontifikata nastoji uvjeriti europske kršćane da migranti kao „novi stranci” nisu prijetnja, nego bogaćenje društva u koje dolaze i da ih je stoga, radi nas samih, potrebno upoznati i od njih učiti te da su ti siromašni, odbačeni i društveno izgraničeni migranti Božja stvorenja, kao i članovi europskih društava blagostanja. Autor će u ovome radu pokušati predočiti prednosti koje u Papinom razumije

migranti, stranci, kršćanstvo, Europska unija, papa Franjo, Zygmunt Bauman

nije evidentirano