hrvatski

Od humanizirane do svjetovne Virgo lactans

Zapadna Virgo lactans (Djevica dojiteljica, Maria lactans, Marija od Mlijeka) isprva je preuzela od bizantske Galaktotrophouse sićušnu dojku smještenu visoko u razini klučne kosti ili gotovo na Marijinu ramenu (a katkada i prenisko, u dnu rebara). Poništenje oznaka stvarnoga ženskoga tijela podržava teološki naglasak na dostajanstvu Marije kao Bogomajke koja sudjeluje u Spasenju, na Majci kao vječnoj djevici, koja je suprotna posurnuloj pramajci Evi. Naslijeđeni bizantski obrazac mijenja se nakon što naglašavanje osjećaja u odnosu Majke i Djeteta postaje uobičajeno za rješenje teme. Bizantski model ipak živi dugo, ali mu se pridružuju omiljene i utjecajna rješenja humaniziranih prikaza Bogorodice koja doji maloga Spasitelja. Različite ikonografije Bogorodice koja doji Dijete u Rimskoj katoličkoj crkvi pa tako i u hrvatskoj baštini žive usporedo – od onih koji stoljećima slijede omekšane bizantske obrasce, do onih Virgo lactans koja njeguju otmjenu gotičku suzdržanost i vjersku misaonost – ali humanizirana Bogomajka i malo Dijete ušli su u umjetničku imaginaciju i... ostali. Daljne promjene u ikonografiji Virgo lactans bilježe posvjetovljenje u XVI. i XVII. stoljeću. Tomu je pridonijela zacijelo i oblikovna srodnost s erotiziranim i medikaliziranim grudima antičkih ili biblijskih heroina, ponajviše na prizorima samoubojstva Lukrecije i Kleopatre, Suzane i Judite, iznimno popularnih na tržištu. Svete grudi Bogomajke postale su stvarne ženske grudi, motiv kojih je sve teže bilo sakralno doživjeti ili teološki poduprijeti. Usuprot tomu, i u poslijetridensko vrijeme stare ikone poput Gospe Trsatske čuvale su svetost Svetih grudi zahvaljujući hodočašćima, posebnim čašćenjima te novim iskazima dostojanstva i pobožnosti prema Mariji.

Galaktotrophousa, Virgo lactans, ikonografija Bogorodice, Gospa Trsatska, Toma Akvinski

nije evidentirano