hrvatski

Zavjetne slike i pobožnost u doba nevolja. Ikonografski primjeri s istočne obale Jadrana od 14. do 17. stoljeća

Povijest zavjetnoga slikarstva u zapadnome kršćanstvu duga je i bogata, a osobito je zanimljiva u razdoblju od razvijenog srednjega vijeka do 17. stoljeća. U povijesno-umjetničkoj periodizaciji stilskih razdoblja to se vrijeme preklapa s razdobljem gotike, renesanse, manirizma i baroka, unutar kojih se uočavaju mijene tipova zavjetnoga slikarstva i stilskih izričaja u oblikovanju likovnoga sadržaja. No, konstanta koja, usprkos mijenama, predstavlja trajnu osobinu toga slikarskog žanra jest duhovni značaj koji su zavjetne slike imale za vjernike u doba brojnih ratova, zaraznih bolesti, gladi, prirodnih nepogoda i drugih nevolja. Za istraživače povijesnoga konteksta nastanka umjetničkoga djela zavjetno je slikarstvo izuzetno zanimljivo područje jer daje uvid u društvene mehanizme koji su utjecali na oblikovanje takvoga slikarstva, ali i uvid u ulogu koju su ta djela imala u životima ljudi nekoga vremena. Pritom treba istaknuti da je riječ o vrsti slikarstva koje istrgnuto iz prostora i vremena u kojem je nastalo i u kojem je suživjelo s vjerničkim duhom uvelike gubi smisao. Smisao mu se otkriva u njegovoj povezanosti s kulturom i duhovnošću naroda, koji se pred zavjetnim slikama u doba nevolje utjecao zagovoru Blažene Djevice Marije i svetaca. U vrijeme kriza, posebice kužnih epidemija uslijed kojih bi gradovi opustjeli, zavjetna slika bila je mjesto pouzdane molitve i uporište nade. Pisani izvori svjedoče nam da su neke imućnije obitelji u svojim domovima imale manje zavjetne slike, pribavljene u znak zahvalnosti nekomu svecu ili Presvetoj Djevici za zadobivenu milost, a obiteljima su bile trajan podsjetnik na Božju dobrotu i blizinu u nevoljama.

zavjetno slikarstvo, istočna obala Jadrana, kasni srednji vijek, rani novi vijek, pobožnost

nije evidentirano