hrvatski

Uloga učitelja u ostvarivanju participativnih prava djece

U razdoblju od rujna 2017. do lipnja 2018. Ured pravobraniteljice za djecu RH, proveo je istraživanje na temu participacije djece u sustavu odgoja i obrazovanja. Sustav odgoja i obrazovanja je namjerno izabran budući da je najveći dio djece obuhvaćen školovanjem te život u školi predstavlja značajan dio odrastanja svakog djeteta. Participacija učenika u školi podrazumijeva različite stvari: od formalne participacije kroz učenička predstavnička tijela, individualni doprinos na razini razreda, sudjelovanje u akcijama i projektima do samostalnog iniciranja projekata u školi. Stoga je cilj ovog istraživanja steći dublje razumijevanje participacije djece u sustavu odgoja i obrazovanja iz perspektive djece (učenika) i odraslih (nastavnika i stručnih suradnika) sa svrhom kreiranja smjernica za povećanje aktivne participacije učenika. U istraživanju je korištena kombinacija kvalitativnog i kvantitativnog pristupa. Tako je u početnom, kvalitativnom dijelu istraživanja provedeno 19 fokusnih grupe u 4 regije u Republici Hrvatskoj, u gradovima u kojima djeluju regionalni uredi PZD: Zagreb, Rijeka, Split i Osijek. U kvalitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je ukupno 70 djece i 41 odrasla osoba. Nakon početne analize podataka iz fokusnih grupa, kreiran je Upitnik o participaciji u školi te je provedeno kvantitativno istraživanje u kojem je sudjelovala 41 škola diljem Hrvatske: 21 osnovna škola i 20 srednjih škola. Uzorak je prigodan, no vodilo se računa o zastupljenosti škola iz svih 21 županija u Hrvatskoj. Nastojalo se obuhvatiti različite škole: veće, manje, škole u urbanim i ruralnim sredinama, škole u izoliranijim sredinama, škole u kojoj se djeca školuju na jeziku nacionalnih manjina, škole na otocima i dr. U kvantitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je ukupno 2720 učenika te 461 odrasla osoba. U ovom izlaganju prikazat će se rezultati i zaključci koji se odnose na ulogu učitelja u ostvarivanju participativnih prava djece u školi. Podaci pokazuju kako je jedinstveno mišljenje svih sudionika kako djeca i odrasli u školi nisu i ne mogu biti ravnopravni. Djeca odraslima pripisuju više znanja, više iskustva, više moći, veće percipirane vrijednosti mišljenja pa čak i više prava te tome pristupaju gotovo kao nekom aksiomu. Čini se kako djeca moraju više poštovati odrasle nego oni njih i to je djeci čak i normalno pa i prihvatljivo ponašanje. Pritom djeca često navode i kako puno ovisi o sprezi dvije komponente: raspoloženju nastavnika i ponašanju učenika. Ako su nastavnici dobro raspoloženi, a učenici korektni tada je sve u redu, no ako se jedna od komponenta promijeni (ili čak obje), nastavnici su skloni zlouporabiti svoju moć. Djeci je ponekad teško razumjeti odrasle i predvidjeti njihovo ponašanje što negativno utječe na osjećaj povjerenja i povezanosti pa time i na participaciju djece u školi. U takvim slučajevima, djeca nerijetko odlučuju ne sudjelovati. Djeci je u odnosu na participaciju, ali i šire od toga, podrška odraslih važnija nego podrška vršnjaka. Podršku odraslih najčešće procjenjuju u obliku spremnosti da ih odrasli saslušaju te da ih potaknu na slobodno izražavanje mišljenja. Odrasli svoju podršku učenicima procjenjuju na izrazito visokoj razini, višom nego što procjenjuju vršnjačku podršku učeničkoj participaciji. Jednako tako vide i značajno više vršnjačke podrške nego to vide učenici. Velika je potreba djece da ih nastavnici sve doživljavaju (vole) jednako, no to gotovo da uopće ne odgovara realnosti. Učenici primjećuju pristranost nastavnika i to na način da nastavnici pri uzimanju u obzir mišljenja učenika favoriziraju odlikaše, poslušne i tzv. svoje miljenike, dok one «druge i drugačije» u istom tom smislu shvaćaju manje ozbiljno, odnosno više zanemaruju njihova mišljenja. Djeca u konačnici žele više uvažavanja, ravnopravnosti i pravednosti u odnosu s odraslima. Sami odrasli smatraju kako je za postizanje promjena u školi važno da se odrasli angažiraju i budu modeli za participaciju i poticanje promjena. Odrasli jasno ističu svoju odgovornost za razvoj odnosa s djecom. Ističu kako je važno raditi na ravnopravnosti u odnosnom smislu, ne odričući se istovremeno odgovornosti koja je dio njihove formalne uloge. Odrasli poručuju da je važno ostvariti „autoritet sa srcem“, temeljem na otvorenosti, korektnosti i uvažavanju. No, jasna je poruka odraslih i da je postupanje nastavnika (i općenito svih odraslih u školama) postalo suviše pitanje individualnog postupanja koje najviše ovisi o pojedinom nastavniku, a premalo je pitanje zajedničkih vrijednosti i postupanja škole kao zajednice. Pritom ističu svoju zabrinutost prevladavajućom pasivnosti u društvu, nepovjerenjem u javne sustave te niskom razinom građanske participacije koje se prenosi s odraslih na djecu. Važno je ne zanemariti i poruke odraslih koje govore o doživljaju marginaliziranosti nastavnika te osjećaju pritiska na njih od strane roditelja i djece, ali i sustava u cjelini. Zaključno možemo reći kako rezultati jasno govore kako bi učenike na veću participaciju u školi najviše potaknuli bolji odnosi s odraslima (prvenstveno učiteljima). Pritom djeca naglašavaju pravednost u pristupu i ocjenjivanju, otvorenost odraslih, kao i dobro raspoloženje, ljubaznost i ohrabrivanje od strane učitelja. Učenicima je podrška odraslih važnija od podrške vršnjaka: na veću participaciju najviše će ih motivirati dostupni, motivirani i uvažavajući odrasli. U promišljanjima koja se odnose na unapređenje kompetencija učitelja, važno se stoga usmjeriti na edukaciju i osnaživanje učitelja, ali i drugih odraslih u školama, o tome kako ostvarivati dobre odnose s djecom temeljene na pravednosti, dijalogu, suradnji i međusobnom uvažavanju. Isto je moguće ostvariti kroz dodatne stručne edukacije učitelja, ali i promjenama na razini visokog obrazovanja, pri čemu se u nastavne planovima učiteljskih studija mora uvesti više eksplicitnijih tema vezanih uz socio-emocionalno učenje, razvoj odnosa s djecom, dječja prava i specifično participativna prava.

učitelji, dječja prava, škole

nije evidentirano