hrvatski

Što nam istraživanja o hrvatskom znakovnom jeziku govore o jeziku?

Prije nego su počela lingvistička istraživanja znakovnih jezika, znakovni su jezici smatrani primitivnim, univerzalnim načinom komunikacije putem gesti. Već prva istraživanja, od 60ih godina prošlog stoljeća, ističu istovrijednost znakovnih i govornh jezika te znakovne jezike prepoznaju kao prirodne, složene i neovisne ljudske jezike. Suvremena lingvistika danas istražuje sličnosti i razlike između različitih znakovnih jezika, jednako tako između znakovnih i govornih jezika. Navedeno predstavlja novi pogled na ljudske jezike, ujedno predstavlja i nove izazove u lingvistici (Pfau, Steinbach & Woll, 2012). Istraživanja znakovnih jezika jasno su pokazala da prirodni jezik nije isto što i govor. Prihvaćanje ove činjenice zahtijevalo je prepoznavanje znakovnih jezika kao pravih prirodnih jezika bez zvuka, što je za posljedicu imalo redefiniranje prirodnog jezika. Prirodni jezik neovisan je o modalitetu, a karakteristike koje ga definiraju uključuju strukturu, beskonačnost te sposobnost učenja. Stoga bi se moglo reći da je prirodni jezik „hijerarhijski organiziran sustav simbola koji služi potrebama korisnika u zajednici za učinkovitu razmjenu i razumijevanje beskonačne količine novih poruka, a koji djeca mogu naučiti od rođenja“ (Wilbur, 2006). Osim prepoznavanja prirodnih znakovnih jezika kao jezika, moguće je utvrditi značajke prirodnog jezika općenito te objasniti zašto različiti sustavi znakovanja, koji podrazumijevaju istovremeno (bezglasno) govorenje, a često se koriste u komunikaciji između gluhih i čujućih osoba, nerijetko i u komunikaciji između samih gluhih osoba, zapravo nisu i ne mogu biti prirodni jezici. Istraživanja hrvatskog znakovnog jezika (HZJ), više od 15 godina, ne doprinose samo razumijevanju HZJ, kao jednog od mnogih prirodnih nacionalnih znakovnih jezika, već pružaju mogućnost gledanja na jezik iz potpuno drugačije perspektive. Gramatička svojstva HZJ razlikuju se od onih u hrvatskom govornom jeziku – semantička, sintaktička, morfološka i fonološka pravila. Razlika u redu riječi onemogućuje istovremeno (bezglasno) govorenje i znakovanje, što potvrđuje činjenicu da jezik nije govor.

hrvatski znakovni jezik ; prirodni jezik ; gramatička svojstva

nije evidentirano